DRUŠTVENE IGRE
Dok sam razmišljao s’ kojom temom da “umarširam” u ovaj naš veseli blog i aplikaciju ABC Djeca, vrtjele su mi se u glavi brojne rasute ideje i riječi, koje sam pokušavao nekako postrojiti u jednu logičnu cjelinu i konačno odlučiti koja tematska cjelina će biti danas obrađena. I nisam previše čekao: pred mojim očima ubrzo su se postrojile tek neke od brojnih društvenih igara, koje su uljepšale mnoga djetinjstva, a za koje su vjerovatno čuli i mnogi od naših čitalaca.
Pitam meni nadređenog poslodavca iz vrsnog projekta ABC Djeca, sviđa li mu se tema, a on duhovito odgovara:
-Dobra vala, k’o vruć somun kod Smaje na Baščaršiji!
Smajo bi reci: Vala, ja se i dan - danas igram sa unučićima svih naših starih dječjih igara. Koristim svaki trenutak da poigram malo tavle, pa desetak sati šaha, pa pola kilograma remija i ono što ostane vremena – jamb.
Dakle, slažemo se: Danas govorimo o tavli, šahu, remiju i jambu....
Upoznaćemo vas sada ukratko kako se odvijaju sve četiri naredne društvene igre, a na vama je da, igrajući svaku od njih, naučite što više i jednog dana, postanete i šampioni u svakoj od njih. Svih, osim karata…
Otkad je “svijeta i vijeka” – ljudi su svoje slobodno vrijeme trošili na raznorazne igre. Smišljali su vlastite zabave i nadmetali se u njima, pojašnjavajući drugima kako se postaje majstor za svaku od tih igara, koje im je neko već ispričao u komšiluku, na ulici, u čajdžinici ili mehani.
To sa društvenim igrama bio je civilizacijski iskorak, koji će kasnije, s koljena na koljeno, iz stoljeća u stoljeće, širiti ljepotu igara, prihvatajući ih kao svoje, ali i kao vječne darove jednog vremena i kulturne baštine stanovnika naše planete.
Prema knjiškim zapisima, prve igre “sletjele” su na zemaljsko tlo, prije ravno pet hiljada i petsto godina! Priča se da su mnoge od njih pristizale u isto vrijeme i na različita kulturna podneblja.
Zanimljivo, nema šta. Nego, ako se slažete – da mi startujemo sa TAVLOM.
Ima li neko nešto protiv?
Nema…
Onda – krećemo!
1 - TAVLA
Historičari kažu da je ova stara igra imala dva imena. U Perzijskom i Rimskom carstvu i drevnom Egiptu zvali su je tavlom, ali i bakgammonom i bila je jedna od najstarijih igara na ploči, sa dvadeset i četiri polja. Mnogi tvrde da je u pitanju jednostavna igra. Kada sam se uhvatio u koštac sa njom…eh, vidio sam tada da je ona ipak “potkovana” jakim strateškim elementima. Brzo se uči, ali i zaboravlja. I zato, oprez čitaoče, riječ je o komplikovanoj igri.
I još nešto – svaka situacija na ploči zahtjeva vrlo često pažljivu interpretaciju osnovnih pravila! Raspoloživo vrijeme za igranje svake pojedine igre je prilično kratko, tako da se vrlo često igra dugo, dugo “pegla”, da tako kažem – i sve tako do sticanja pet poena. Ključni je cilj da igrači postave svoje žetone iza protivničkih. Ali, da bi to postigli, valja razbacane žetone “izvući” iz te blokade, koju nameće protivnički igrač.
Ne bih da zabrinem buduće zaljubljenike u tavlu i druge igre, ali, za svaki slučaj, hajdemo biti oprezni i temeljito naučimo sve što je bitno za igru zvanu tavla.
Treba znati da svaka strana table ima dvanaest različitih prostora, koji se zovu poeni i oni se obično predstavljaju uz pomoć visokih trouglova, koji su različitih boja. Poeni su označeni,od 1 do 24, a žetoni se kreću uvijek od većih, prema manjim brojevima. Igrači, njih dvojica, pomjeraju svoje žetone u suprotnim pravcima. Praktično, jedan poen za prvog igrača je zapravo dvadeset i četvrti poen za drugog natjecatelja!
Nešto poput šaha…Table su inače pravljene tako da se istovremeno mogu igrati dvije igre i to na oba načina.
Početnim “bazom” se nazivaju poeni od jedan do šest, gdje igrač poželi da stavi svoje žetone. Ukoliko mu svi žetoni nisu u bazi, eh, igrač u takvoj situaciji ne može pomjeriti niti jedan žeton! Da vam pojasnimo još i to da se poeni od sedmog do dvanaaestog, nazivaju “spoljašnji dio table”. Treba zapamtiti i to da su poeni od trinaestog, do osamnaestog, “spoljašnja tabla protivnika”, a poeni od devetnaestog do dvadeset četvrtog su takozvana “protivnička baza”.
Da malo ubrzamo…Na početku, svaki igrač baca jednu kocku, a ko dobije više, on počinje tako što koristi broj koji je dobio na kocki!
Ako su bačeni isti brojevi, igrači moraju bacati ponovno! Na početku svakog kruga, poslije prvog, igrači mijenjaju redoslijed i bacaju po dvije kocke. Važno je da igrač mora da zna da poslije bacanja kocke, pod uvjetom da je to moguće, pomjeri žeton za onoliko poena, koliko pokazuju kocke.
Ni zehru manje, a ni više!
Ukoliko su svi poeni zauzeti, igrač ne može da igra nakon bacanja kocke. Naravno, igrač mora, ako je to moguće, da odigra obje kocke.
Čini li vam se sve ovo pomalo zamršenim?
I meni se čini.
Moj vam je savjet: Budite strpljivi i - učite i naučite pravila igre, ukoliko se želite igrati.
Uglavnom, moraćete i sami da vježbate s nekim ko je već naučio sve o tavli i koji vam je dobar vodič kroz ovu omiljenu igru.
U mnogim nadmetanjima, pa i u tavli, često se spominje i sreća. Ali, uz nju, računajmo, prije svega, na strateške i taktičke elemente ove igre, jer, nakon svakog bacanja kockice, igrač mora odlučiti koje će figure uzeti, kako izabrati strategiju igre i kako potom odigrati meč i paziti na opasne protivničke kontranapade!
Kao i šah, o kojem ćemo u nastavku šire govoriti i tavla je predmet proučavanja, pomoću specijaliziranih softverskih rješenja.
2 - ŠAH
Zvuči gotovo pa nevjerovatno, ali, malo je tragova u prošlosti, koji bi nas mogli odvesti do prve šahovske ploče, koja je napravljena u svijetu! Malo je arheoloških nalazišta, koja bi se mogla pohvaliti takvim suvenirom. Uzaludno zborimo, u nedostatku istorijskih činjenica. A njih ima vrlo malo – gotovo pa nimalo, kad su u pitanju daleka stoljeća i vrijeme “prije naše ere”, jer, kako rekosmo, nigdje ostatka figure ili šahovske ploče.
Sadašnjost je nesretna što joj Prošlost nije dala kakav – takav odgovor na ovo teško pitanje.
Međutim, nešto su ipak, prilikom arheoloških iskopavanja, pronašli arheolozi iz Uzbekistana! Riječ je o dvije šahovske figure od slonovače. Tvrdili su da su te dvije figure odgovarale razdoblju vladavine cara Huviške, koji je živio u drugom stoljeću.
Sjećate li se Huviške?
-Ne, odgovoriste u glas?
Vjerujte – ne sjećam se ni ja, bi moj odgovor.
Stoga ćemo sada, vrlo kratko, našim najmlađim šahistima, pojasniti neke elementarne činjenice i pravila o ovoj igri. Tragali smo po dalekim zemljama i na samom početku nabasasmo na Peto stoljeće i veliku zemlju Indiju, u kojoj je nastala posebna vrsta vojne igre na drvenoj ploči, koja se zvala “čaturanga”. U prevodu znači - četverodni.
Očito da je čaturanga daleki predak današnjeg šaha bila i ostala igra koja je odražavala sastav i poredak tadašnje indijske vojske, koju su sačinjavala četiri roda: pješaštvo, konjica, slonovi i borbena kola, a u sredini su se nalazili radža (kralj) i njegov savjetnik mantrin (današnja kraljica ili dama). Kretanje figura određivalo se bacanjem kocke.
Stoljeće kasnije igru su prenijeli u svoje muzejske odaje Perzijanci, koji su zavoljeli šah, a onda, stoljeće još kasnije, šah su preuzeli Arapi, osvajanjem Irana. Obzirom da još nije bila pronađena nafta, Arapi nisu znali šta da rade sa sobom, nego su povazdan igrali šah.
Eh, jedna bilješka je ipak došla do ruku istoričarima tog vakta i zemana. Krajem Osmog stoljeća Harun Halifa el - Rašid dugo je razmišljao čime da obraduje franačkog vladara Karla i to Velikog, sa kojim se sprijateljio ni sam ne znam kada ni zašto…Dumao danima, dumao i na kraju vrisnuo od radosti.
-
Sluge moje, skontao sam…Znam šta ću Kralju poslati nakon desetak neprospavanih noći…Šaaaaaaah, vrisnuo je halifa!
Najbolji stručnjaci za izradu predmeta od slonovače dobili su istog dana narudžbu iz halifinog ureda i već sutradan počela je grozničava borba sa vremenom. Jedni kažu da su stručnjaci gradili šahovsku ploču puni mjesec dana, a drugi opet da je to trajalo mnogo, mnogo duže, po nekima gotovo tri mjeseca.
Bilo kako bilo, stručnjaci su svoj posao završili, Halifa je bio oduševljen, a već sutradan, njegova najbolja “Brza pošta”, u liku peterice vrsnih askera i jahača najljepših i najbržih kraljevskih konja, sa šahom u bisagama, preko gora i sinjih mora, poletjeli su na daleki put.
Zanimljivo je da, iz sigurnosnih razloga, ni jedan od pet jahača nije znao kod kojeg od njih peterice se nalazi ta unikatna šahovska ploča od slonove kosti i figure, kao prateća ergela.
Nakon ove razmjene šaha od slonove kosti sa gospodinom Karlom, krajem Osmog stoljeća, već u narednom Devetom stoljeću, Arapi su prenijeli šahovsku ploču u Španiju, pod imenom „šatrandž “.
Od tada, pa do ovih naših dana, šah je iz dana u dan bio sve popularniji.
Igralo se danonoćno, od Islanda, do Kine, sve dok kralj Luj nije 1254. godine, zamislite, izdao poseban dekret, kojim je zabranio igranje šaha!
I danas svijetom tutnje riječi brojnih šahista:
- Sram te bilo, kralju!
U knjigama sam pročitao da je u Evropi šah usavršen uvođenjem rokade i povećanjem djelovanja kraljice i lovca. Podsjećamo, kod Arapa je kraljica mogla ići samo po jedno polje ukoso, što je bilo ravno balkanskoj “balvan revoluciji”, a lovac je mogao skakati ukoso na svako treće polje. Na sreću, s’ reformom su ukinute odredbe koje su bile unakazile svjetski šah.
3 - REMI
Stigosmo do treće popularne društvene igre, koju obrađujemo u ovom broju. Riječ je o kockarskim kartama, koje u se pojavile vrlo kasno, tokom Devetnaestog i početkom Dvadesetog stoljeća. Mnogi stručnjaci tvrde da remi vuče porijeklo iz Meksika, gdje se njihov remi zvao “konquianom”. Taj obični remi zapamćen je i kao “Strejt remi” i on je doživio ekspanziju sredinom Dvadesetog stoljeća. Vjerovali ili ne - statističari tvrde da u svijetu postoji stotinu varijanti sličnih igara, ali im je svima identičan cilj da se što prije oslobode karata iz vlastitih ruku!
A remi, kako on dobi ime, pita me jedan od budućih čitalaca ovog teksta?
-Sačekaj malo, kud si navalio, citiram sebe.
Kasnije ću vam i to reći, velim onom nesretniku u publici.
I nastavim po svome…
- Svijetom su stoljećima “tumarale” različite priče o tome kako se zapravo uopće počela igrati ova zanimljiva igra?! Po nekim izvorima, igra se prvo pojavila u Španiji, ali ne kaže i kada. Nakon te zemlje, igra se preselila u Meksiko, da bi ubrzo stigla i u Teksas, gdje su joj domaćini o vrat okačili novo ime: cooncan.
-Gdje je onaj, što me je maloprije pitao kako je remi dobio ime?...
A, tu si. Evo kako, junače.
Vidjeli Englezi - “odnio vrag šalu”, pa i oni počnu da igraju remi, ali pod nazivom “rum”, što neodoljivo podsjeća na onaj istoimeni nesretni alkohol, zbog kojeg su mnoge glave po cijelom svijetu letjele s ramena na rame.
Jednostavno, na engleskom se remi piše i čita kao alkoholno piće “rum”.
- Jesi li zadovoljan, junače, pitam dječaka. Veli – jesam! Hvala Bogu, kroz smijeh mu rekoh.
Jedna od najvažnijih karakteristika remi igara je da se ne igraju na takozvane štihove, već se oni mahom svode na slaganje kombinacija. Remi je, jednom riječju, uz poker i još neke kartaške igre, predstavnik igara na kombinacije.
I Kina se u neko doba počela interesirati za remi, kako bi zabavila azijski istok. Sličnost remija bio je presudan. Uostalom, i Kina, kao i druge zemlje, imala je isti cilj: skupiti određeni set karata i pobjediti. A nakon toga, stiže ona anegdota: Novac, novac, gospodaru.
Inače, kineski remi se zvao “mah jong”.
Čuli da se remija prihvatila i jedna od najmnogoljudnijih država na svijetu i Makronova Francuska je rekla: A što ne bismo i mi! Po nekima, u toj zemlji remi je stasao zapravo - iz pokera. Obje igre imaju stvarno dosta sličnosti, ali, da se ne lažemo, i različitosti. Riječ je o formaciji karata, odnosno, setovima karata kojima teže igrači u remiju praktično su isti kao i kombinacija skala ili kenta u pokeru!
Još samo da vam kažem da se remi najbolje igra sa dva, do četiri igrača, mada se često dozvoljava igra i šesterice.
4 – KONAČNO I JAMB
Yamb se igra tako što igrač ima parvo na najviše tri bacanja kockica u jednom krugu. Nakon svakog bacanja na stranu one kocke, za koju igrač pretpostavlja da će mu donijeti najbolji rezultat. Poslije tri bacanja po pet kocki, svaki igrač upisuje najbolji rezultat odabrane kombinacije. Glavni cilj je, van svake sumnje, dobiti najveći zbir svih polja u tablici.
Ova igra može da se igra i u parovima.
Eh sad, dragi moji dječaci i djevojčice, ali i vi, srednjovječni, ali i stariji poštovani prijatelji i čitaoci, moram vam priznati da sam se i sam u mladosti okušao u mnogim igrama, sve dok nisam došao na tobe. Sad tvrdim da ovo sa kartama treba označiti kao “Zabranjeno za staro i mlado”.
Pa makar ja izgubio ovaj posao.
Ako mi, pak, moj šef oprosti ovaj izlet u “kartanje”, ja ću vam u nastavku ispričati priču o brojnim igrama, diljem svijeta, a na kraju ćemo vas podsjetiti i na naše, bosansko-hercegovačke igre i igrice, s kojima smo se i sami družili cijelo djetinjstvo i odrastali sa njima sve dok se ne poženismo i poudavasmo, a potom i ostarismo.
Krećemo u preostali šareni svijet društvenih igara!
Stari Egipćani imali su svoju igru, koja se zvala Senet, što znači proticanje, prolazak, o čemu svjedoče hijeroglifi u razdoblju trihiljadita - tri hiljade i pestota, a njihove komšije po starini, Stari Kinezi, imali su najstariju igru na tim prostorima, koja se zvala “Waj Či”, danas poznatiji kao Go, koji je “star” oko četiri hiljade godina.
Između dvije stotine godina prije naše ere, pa do otprilike hiljadu godina, Stari Asteci igrali su svoju famoznu igru pod nazivom “Patolli”. Ova igra je bila izuzetno popularna na njihovim prostorima.
Među najpoznatije igre u dvadesetom stoljeću spadali su “Monopol”, “Skrable”, ”Kluedo”, “Zmije i ljestve”, “Diplomasi” i “Uno”.
U Jugoistočnoj Turskoj pronađena je serija od četrdeset devet malih rezbarenih obojenih kamenčića, izuzetno popularna igra, koja je bila hit među turskim precima, prije pet hiljada godina, a slični ostaci pronađeni su i u Siriji i Iraku.
O popularnosti društvenih igara govori i činjenica da dva sajma društvenih igara, koja se održavaju u SAD i Njemačkoj, okupljaju do stotinu hiljada posjetilaca godišnje!
Za rimskog cara Klaudija se govorilo da je bio strastveni igrač Tabule, prethodnice igre Backgammon, a Vikinzi su igrali društvenu igru pod nazivom kraljevski sto, koja je bila bliska šahovskoj igri.
U dvadeset prvom stoljeću svjetski statističari tvrde da u svijetu ima oko dvanaest hiljada različitih društvenih igara!
Zamalo da vam zaboravim reći da igre dijelimo na podgrupe. Postoje ratne, istorijske, kooperativne, polukooperativne, igre kockama, dedukcijske, ekonomske, apstraktne, aukcijske, igre spretnosti i s’ pločicama, igre uloga, igre riječi i ko zna kakve još igre nismo pomenuli.
Kad je u pitanju naša dražesna domovina Bosna i Hercegovina, Folklorni arhiv Zemaljskog muzeja posjeduje kažu preko tri hiljade i tri stotine zapisa o tradicionalnim društvenim igrama, a većina njih opisuje dječije igre.
Među najpoznatije i najrasprostranjenije ubrajaju se igra “žmire”, igra “škole”, takozvana. igra “ganje”, “topojamice”, “mačke i miša”, “emberečke”, kao i ona čiji se naziv ustalio prema prvom stihu pjesme koja se izgovarala prilikom njenog izvođenja, poput rasprostranjene dječije igre pod nazivom “care – care govedare”.
Bosanske djevojčice su u svojim igrama oponašale kućne poslove, odnose u porodici ili društvene običaje – igra “kuća”, “žena” te igra “mlade”, odnosno nevjeste.
Dječačke igre, pak, sadržavale su elemente suparništva, takmičenja kao i neminovno pokazivanje snage i drugih fizičkih sposobnosti, poput igara “klisa i pale”, “džilitanja”, “bacanja kamena s ramena” i skakanja u vrećama.
Djeca su se igrala i kamenčićima, drvenim štapovima, štapićima, krpenim i loptama od životinjske dlake. Korišteni su štrikovi od konoplje ili lana, marama i maramica, krpa i krpica, daščica i slično. Igre su se najčešće praktikovale na ispaši, za ovcama, kravama i konjima…Tada su djeca imala i najviše vremena.
Igrač bi najprije bacao jedan kamenčć u vis i hvatajući njega, pa onda, jedan po jedan, zatim dva po dva, pa tri i jedan, i konačno sva četiri kamenčića sa zemlje. Ukoliko bi nekome ispao kamenčić iz ruke, igru je nastavljao drugi takmac. Kada bi svi kamenčići bili pobrani sa zemlje, slijedila je takozvana “kuća”.
Djeca su se igrala i žmire, zatim lončića, prstena, igra škole, pola-cijelo i “šibice”, gdje bi djeca ispraznila šibicu i palcem udarala na stolu po šibici, a bodovi su se obračunavali u zavisnosti na koju stranu šibica pada na sto. Stotinu bodova davalo se onome ko je šibicu bacio na usku stranu…Igra pod nazivom žabice bila je jednstavna: djeca bi prikupi što više okruglih, ravnih i tanjih kamenčića. Oni bi se sagni i desnom rukom bacaj na površini rijeke ili jezera kamenčić, tako da on odskače na površini rijeke ili jezera, a pobjednik je onaj takmičar, čiji kamen najviše puta odskoči!
Očito, društvene igre voljele su sve generacije koje su se rodile od postanka svijeta do danas.
Bilo je ovo kazivanje o društvenim igrama. I, što rekli novinari, na kraju teksta:
Nastaviće se…
Zabilježio Velid Džindo
