Narode Bosne i Hercegovine obavještavamo vas da u naše doba još uvijek postoje brojni stari tradicionalna zanati, koji su preživjeli industrijalizaciju i savremeno doba! I zato – neka se i dalje održavaju zanati raznorazni, zahvaljujući porodicama koje ih prenose s’ koljena na koljeno, a neki kroz zanatske radnje i udruženja.
Ovu priču započinjemo sa neznanom neumornom Bosankom, tkaljom koja je danonoćno tkala ćilime i raznorazne ponjave i prostirke. Među tradicionalnim razbojima, dominiraju ćilimi, ponjave, torbe, prostirke, prekrivači i brojni drugi uratci iz domena tekstilnih predmeta. Nekada davno, na seoskim tkanjima, bilo je obavezno kućno umijeće. Tkalje su tradicionalno ukrašavale narodne nošnje, mahrame, peškire i druge nošnje. Razlikovali su se jedino motivi, od kraja, do kraja.
Krenimo redom.
Za početak vrijeme je za kazandžijski zanat, koji je posvećen izradi predmeta od bakra.Od ibrika, preko džezvi, sahana, tevsija i lonaca, pa sve do drugih bakrenih lonaca i drugih prelijepih posuda, poznatih kazandžijskoj tradiciji, i to mahom na sarajevskoj Baščaršiji. Ko su bile kujundžije, draga ABC Djeco, diljem dunjaluka? Naš odgovor je: Bili su to umjetnici, koji su umjetnički obrađivali metal, najčešće izradom nakita, ukrasnih predmeta od srebra, pa sve do metala! Ovaj zanat ima dugu tradiciju u Sarajevu, Mostaru i drugim gradovima.
S’ druge strane, kovači su ručno obrađivali željezo, čelik i poljoprivredne alate, brave, klinove, potkove, noževe /ovdje gluho bilo/, te klinove i druge razno-razne kućne predmete. Tu su i grnčari i posebno vrijedni bosansko-hercegovački zanati od drveta, kao što su sehare, ukrasni predmeti, stolice, sanduci, šamije i dijelovi namještaja. Ko je zapravo gospodin grnčar? Riječ je o majstoru koji obrađuje materijale od gline, praveći ćupove i takozvane testije, koji izrađuju još i ostale - lonce, zdjele i druge raznorazne ukrasne predmete, a tradicija ručne keramike sačuvala se u pojedinim krajevima naše domovine Bosne i Hercegovine.
Autor ovih redaka dodaje kako se on zapravo nanosao opanaka. Ko je On, Opančar, moliću lijepo i šta oni rade, kad nešto rade?
Opančari su zanatlije koji su izrađivali tradicionalnu obuću, naročito opanke, ali i druge kožne proizvode. Nekada su opanci bili svakodnevna obuća velikog dijela stanovništva. Sjećam se godine 1957. Kada sam obuo prve nove novcate opanke i sa uživanjem sam u opancima ušao u prvi razred Osnovne škole u rodnoj Knežini!
Nekad bilo – sad se spominjalo!
Idemo dalje, po kožare i sarače.
Šta se sve pravi od kože, pitanje je sad? Kožari su majstori za remenje, kaiševe, zatim…torbe, bisage, sedla, uzde i druge predmete. Sarački zanat posebno je povezan sa konjičkom tradicijom. A abadžija, pitamo se sada mi? Abadžije izrađuju i popravljaju dijelove tradicionalne narodne nošnje i odjeće, posebno od sukna i drugih čvrstih vunenih materijala. S druge strane, terzije bili su majstori koji su izrađivali bogato ukrašenu tradicionalnu odjeću i posebno su poznati po ručnoj izradi i ukrašavanju narodnih nošnji. Sarač je kožarski majstor, koji - pored opreme za konje - izrađuju kožne torbe, futrole, kaiševe i druge predmete.
Dogurasmo evo sada i do metlara. Čime se oni bave, pitamo se i mi? Metlari ručno izrađuju metle od sirka, što je nekada bio veoma raširen kućni proizvod. U nastavku vam predlažemo korpare, užare, stolare, brusače i voskare. Korpe se prave od pruća, vrbovih grana i drugih prirodnih materijala. Uglavnom, izrađuju se korpe, sepeti, cekeri, košare i drugi predmeti. I dan danas užari izrađuju različite vrste užadi i konopaca i ovaj zanat je nekada bio veoma važan za poljoprivredu, stočarstvo i transport. Stolari - tradicionalni stolari - izrađuju namještaj ručnim alatima. Posebno je vrijedna izrada drvenih stolica, stolova, sehara, sanduka i drugih predmeta, brusača oštre i obrade noževa, makaza, poljoprivrednih alatki i drugih predmete, a majstori su nekada obilazili sela i gradove, nudeći svoje usluge. Najzad - voskar obrađuje pčelinji vosak i izrađuje svijeće i zanat. Povezan je sa dugom tradicijom pčelarstva. Majstori od vrbe, lijeske i drugog šiblja izrađivali su sepete, korpe, stolice, kolijevke i druge kožne predmete. Onda, postojali su i pojedini majstori, koji i dan danas izrađuju frule, šargije, sazove, diple i druge instrumente.
Eh, gdje se najviše sačuvala tradicija?
U brojnim gradovima bosansko-hercegovačkim, od Sarajeva, preko Mostara, Banje Luke, Bihaća, Visokog,Travnika, Gradačca, Konjica, Cazina, Foče, Tešnja…..
Bosanska tradicija je zanimljiva jer se mnogo toga pravilo od drveta, vune, kože, bakra, željeza, gline, kamena, pruća i voska. Zato su stari zanati mnogo više od običnog zanimanja. Oni predstavljaju znanje o prirodi, materijalima i načinu života naših predaka. Neki od njih danas postoje samo kod malog broja majstora, pa postoji opasnost da se znanje izgubi ako ga mlađe generacije ne nastave učiti. Čak pedeset zanata razvijalo se u bosanskim gradovima i to čine i dan danas!
Brojni graditelji su sa zadovoljstvom pratili izradu “Enciklopedije starih zanata Bosne i Hercegovine”. Naša domovina prelijepa ima izuzetno bogatu zanatsku tradiciju. U Sarajevu su se pojedini zanati razvijali još od 15. stoljeća; u najstarijem poznatom sarajevskom defteru iz 1489. godine spominju se, između ostalih, kovači, čizmari, sarači, mesari i pekari, dok su kasnije zabilježeni kazandžije, kujundžije, papudžije, nalbanti i brojni drugi. Krajem 19. stoljeća u Sarajevu je evidentirano oko 70 različitih zanata i oko 400 vrsta proizvoda!
Danas se dio tih vještina još uvijek njeguje. Federacija BiH je 2022. godine donijela posebnu Uredbe o zaštiti tradicionalnih i starih zanata. Njome je utvrđen službeni popis zanata i pravni okvir za njihovo obavljanje.
U nastavku, nekoliko riječi o Konjičkim drvorezbarima.
Ovo je jedan od najdragocjenijih živih bosanskohercegovačkih zanata. Majstori ručno rezbare namještaj, sehare, stolove, stolice, zidne obloge, kutije i ukrasne predmete, koristeći prepoznatljive geometrijske i biljne motive. Konjičko drvorezbarstvo ima tradiciju dužu od jednog stoljeća i upisano je godine 2017-te na “UNESCO reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva”! UNESCO posebno navodi da se znanje prenosi kroz porodičnu tradiciju i praktičnu obuku u radionicama.
Za kraj - nekoliko redaka o tkaljama, preljama, veziljama i Zmijanjskom vezu.
Posebna umjetnost vezenja karakteristična je za oblast Zmijanja. Prepoznatljiv je po tamnoplavoj boji i složenim geometrijskim motivima. Godine 2014.godine upisan je u UNESCO listu! Riječ je o ćilimarkima, abadžijima, terzijama, čipkaricama- keranju, pletaču, užaru i ukrašavanju tradicionalne odjeće, naročito narodnih nošnji. Recimo, sarajevski zanati nisu bili samo proizvodnja. Bili su organizovani u esnafu, odnosno u profesionalnim udruženjima majstora, koja su uređivala pravila zanata, obuku i odnose među zanatlijama. Ne treba sve što se danas naziva „starim zanatom“ automatski smatrati još živim zanatom! Neki su potpuno nestali, neki postoje samo u tragovima, a neki se i danas rade profesionalno!
Čekamo vas dragi ABC dječaci i djevojčice u nekoj zanatskoj ulici, u nekoj našoj čaršiji i u jednoj i jedinoj! Bosni i Hercegovini!