
Sarajevo, Bosna i Hercegovina, Evropa i brojni svjetski gradovi oprostili su se sredinom oktobra sa Halidom Bešlićem, jednim od najboljih pjevača svih vremenana. Ovdašnji mediji procjenjuju da je samo iz našeg olimpijskog grada Sarajeva Halidov tabut pratilo do groblja Bare oko stotinu pedeset hiljada građana!
Sa Halidom Bešlićem prvi put sam se susreo u knežinskom Zadružnom domu 1962. godine. Na podijumu smo ja i moj školski drug vježbali pjesmu „Ječam žele Tuzlanke djevojke“. Pred našim očima te 1962. godine ukaza nam se prelijepi dječak u crnom džemperu i bijeloj košulji. Ošišan na nulu i sa zagonetnim pogledom. Dječak se meškoljio i naslanjao, čas na, lijevu, čas na desnu ruku i ne skidajući pogled sa nas dvojice pjevača. Viđao sam tog dječaka i ranije u školi, ali nisam znao ni koji je razred, niti kako mu je ime. Na moj upit: „Koji si ti razred i kako ti je ime, mali“, odgovorio je glasno i razborito:
„Ja sam Halid Bešlić, treći razred Osnovne škole“.
U novu Osmogodišnju školsku zgradu u Knežini, koju je pohađao i naš Halid, iz svih pravaca stizala su brojna djeca na školovanje. Slivali su se sa sve četiri strane dunjalučke brojni dječaci i djevojčice. Hodilo se satima preko šuma, brda, dolina i urvina. Valjalo je svakog radnog dana preći sedam do osam i više kilometara, u zavisnosti odakle su stizali đaci, da bi se stiglo u školu i da bi se svako dijete vratilo kući. Isti ti dječaci i djevojčice, po povratku iz škole, sa kriškom hljeba, brižno su čuvali ovce, krave i konje i pomagali očevima i majkama u poljskim radovima. Halid i njegovi najmiliji bili su odani svojim rođacima i komšijama.
Protutnjaše mnoge godine. Upisao se ja u školu „Nurija Pozderac“, a Halid završio peti razred Osnovne škole. Nekoliko godina kasnije, u Mjesnoj zajednici u Knežini svima bi jasno da se Halid razvija u nesvakidašnjeg pjevača! Bio je vrijedan učenik, ali i pjevač kakvog nije bilo nadaleko!
Pristizale su lijepe vijesti i u Halidovo rodno selo Vrapce, da je Mujin jedinac rano počeo pjevati u jednoj sokolačkoj kafani, pa već sutradan Halidov otac Mujo zatraži od šefa da mu da slobodan dan, kako bi dijete vratio kući, gdje mu i jeste mjesto! I obre se Mujo kod vlasnika sokolačke mehane i dogovori sa vlasnikom kafane da mu pusti dijete. I, vratiše se otac i sin u rodne Vrapce. Nažalost, Halid ne bi kod kuće previše dugo.
Želje i nade ga odvedoše do drugog grada.
Ubrzo se „stvorio“ u Loznici, gdje su ga zavoljeli tamošnji građani. Mjesec dana Halid je uveseljavao „široke narodne mase“, da bi već početkom drugog mjeseca uvidio da bez Sarajeva ne može više ni dana! Utrčao je u prvi autobus, koji je išao za Sarajevo i više nikad nije napuštao olimpijsko Sarajevo. Nekoliko mjeseci kasnije putovao Halid u Olovo. U neko doba vozač i kondukter zamoliše Halida da zapjeva koju pjesmu. I propjeva Halid tako zanosno, da se sav onaj narod u autobusu okrenuo prema njemu i počeo da aplaudira uzvikujući: „Još“, „još“... Koju minutu kasnije dvije - tri nane uglas povikaše: Nabas naš Halčo pjeva, ali, šta da radimo, kad nam se povraća po ovom makadamu, žalile su se nane.
Dvije – tri godine poslije Halid sa svojim jaranom Besimom Imamovićem počeo raditi na izgradnji Robne kuće „Sarajka“, a ja sam radio u „Oslobođenju“, pa me je moj šef poslao da snimim reportažu o pomenutoj „Sarajki“. Dočekaše me Halid i Besim i snimismo, kažu, nabas reportažu. Sutradan, kad je izašla novina u „Oslobođenju“, Besim i Halid častili su me piletinom i sokom.
A onda sam prešao u „Radio Romaniju“ u Sokocu. Povremeno bih odozgo, sa planine Romanije, svrati u Sarajevo do mojih knežinskih graditelja Besima i Halida, a onda, jednog dana, susretoh Halida pred Hotel Evropom. Pita me Halid: Bogati zemljače, kako „ide“ onaj moj „Sijedi starac“ u tvojoj „Radio Romaniji“?
-Ama, ide k'o halva, rekoh mu onako, u šali. I još dodadoh: Ove godine zarasle knežinske trave i imanja, tako da narod samo sjedi i sluša Tvog „Sijedog starca“, na što se moj zemljak grohotom nasmijao.
Sa Halidom sam 2003. godine proveo nezaboravne dane u Čikagu i Sent Luisu. Prolazeći kroz punu dvoranu u Sent Luisu, Halid je, vrteći govorio kako su u dvorani sve Knežinac do Knežinca! Te duge noći naš genijalni pjevač se slikao sa djecom i odraslima nebrojeno puta, pa kada smo ga zamolili da malo predahne, rekao je: „Ne mogu ja bez njih, oni su mi sve“! Te večeri, u oba pomenuta američka grada - Halid Bešlić je ljubomorno čuvao svoju najdražu pjesmu – Jel' Knežina, gdje je nekad bila“!
Jednom prilikom, kad smo gradili Selimiju džamiju u Knežini, jedan od Halidovih rođaka bio je ljut što se džamijski kamen ne razvozi, pa se okrenu Halidu i bez ikakvog razloga, „u brk“ mu reče: „Ko si ti Halide, kooo“'? Svi smo pogledali u Halida, a on se nasmijao i odgovori i rođaku i svima nama:
-Znate šta - mene Knežinci vole zato što sam ja uspješan čovjek. Ja sam s' njima odrastao, ja njih volim, a i oni mene vole, u što sam ubjeđen! Ne brinite se vi - na sigurnom sam mjestu.
I tako i bi. Halid je okitio knežinsku Selimiju džamiju novcem i doprinio da ona bude na vrijeme izgrađena!
Sa Halidom smo često sijelili u Čikagu, kod poznatog vlasnika ćevapdžinice „Balkan“ Besima Imamovića, ali i u Besimovoj vili u Sarajevu. Jedne večeri donese Halid snimak sa nekoliko svojih pjesama. Pita ga Besim: koja je najbolja? A Halid odgovori: Najviše mi se sviđa pjesma „Prvi poljubac“. I bi tako, dragi naši čitaoci ABC Djece...
Ubrzo umrije Besim, najdraži Halidov i moj drug ...Prije nekoliko mjeseci Halid mi se javio sa groblja u Čikagu, pored mezara Besima Imamovića i njegove supruge Sade. Bio je to Halidov posljednji susret sa Čikagom i grobljem bošnjačkim. Uz to, Halid mi javi da i Besimov unuk pjeva sve njegove pjesme i da ne brinemo – imaće ko da nastavi tradiciju...
Nekoliko mjeseci ranije Halid Bešlić pozvao me je u svoj hotel u Semizovcu kod Sarajeva. Povod je bila moja knjiga „Svježi tragovi“. Uručim mu jednu knjigu, a Halid me pita: Ima li još šta u gepeku? Ima pet, velim mu. Ceker u ruke, reče mi Halid.
Na stranicama moje knjige Halid Bešlić upisan je čak trideset i devet puta!
Pitam Halida kako su njegovi unuci Lamija i Belmin. Reče mi da su dobro, hvala Bogu...A onda on mene upita: Kako je tvoj unuk Ibrahim, pa se i ja pohvalih da je Ibrahim dobro, hvala Bogu.
- Dajder mi taj tvoj mikrofon, veli mi Halid. I poruči mome Ibrahimu.
„Evo jedan lijep pozdrav unuku mog Velida Džinde Ibrahimu, od njegovog Halida... Ibrahimaga, živ bio i zdrav, sretan i veseo, i da narasteš i da završiš sve te škole, koje trebaš završiti, da mi budemo ponosni na tebe.Kao i naša Knežina i naša Romanija, i cijela Bosna i Hercegovina...Iver ne otpada daleko od klade. Nadamo se da će biti tako“, riječi su velikana naše domovine i muzičkog znanca i umjetnika.
I kako tada – ne vidjesmo se više nikada!
Tuguju za Halidom i Mjesec i Sunce nad Sarajevom. I Halidove prelijepe kuće u rodnim Vrapcima. I sve što vidimo i čujemo na dunjaluku...
Svi mi pripadamo Bogu i Njemu se vraćamo!
oOo
Halid Bešlić rođen je u selu Vrapci, kod Knežine, u općini Sokolac. Amaterski se počeo baviti pjevanjem još kao učenik osnovne škole, kroz razna kulturno-umjetnička društva, a najduže vremena proveo je u Kulturno umjetničkom društvu "Zija Dizdarević". To je potrajalo sve do odsluženja vojnog roka. Nakon povratka iz vojske, estradnu karijeru aktivirao je brojnim nastupima u sarajevskim i drugim restoranima.
Prvu singl-ploču snimio je 1979. godine. Od 1979. do 2025. godine snimio je OSAMNAEST albuma i dva albuma uživo!!!!!!!!
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za muzička ostvarenja i dostignuća. Bio je član Udruženja muzičara Bosne i Hercegovine.
Iza Halida je ostala obilna diskografija i singlovi:
"Griješnica/Ne budi mi nadu”,”Sijedi starac", "Mirela/Pet godina volio sam tebe”, "Pjesma samo o njoj”, “Domovino, u srcu te nosim”, "Ne diraj čovjeka za stolom”,”Voljela me jedna Esma”,”Mujo,Halil i Vila”,”Vraćam se majci u Bosnu”,”Zajedno smo jači, "Nekad sam ti bio drag",
Albumi Halida Bešlića su: Sijedi starac, Pjesma samo o njoj, Dijamanti, Zbogom noći, zbogom zore, Pjesma o njoj, Otrov, Eh kad bi ti, rekla mi - “Volim te”, Mostovi tuge, Opet sam se zaljubio, Ljiljani, Grade moj, Ne zovi me, ne traži me, Robinja, Prvi poljubac, Halid 8,Romanija, Trebević i Ja bez tebe ne mogu da živim…..



