SREDNJOVJEKOVNI FRIŽIDER

SREDNJOVJEKOVNI FRIŽIDER

Da nije sve počelo sa nama, nego da su ponešto smislili i naši bliži i dalji preci, posvjedočiće

jedan obični frižider iz - zamislite – Srednjeg vijeka! Dobro ste čuli! Hladnjak je, dakle,

izmišljen tačno negdje između petog i petnaestog stoljeća!

I sve se završilo Renesansom, odnosno vremenom velikih geografskih otkrića, među kojima se

zatekao i on – firižider!

U potrazi za odgovorom na brojna delikatna pitanja, ljudi oko mene i ja oko njih - otisnusmo se

ranom zorom u naselje Kreševo, gdje ćemo pokušati riješiti dilemu kad i gdje je proizveden prvi

frižider, a potom planiramo da produžimo i do Zavidovića, kako bismo vidjeli ogromne kamene

kugle, u neposrednoj blizini grada.

Riješili smo svi mi zajedno – i vozač, i snimatelj i novinar – da prije srednjovjekovnog slučaja

zvanog „frižider“, prvo svratimo u ilijašku mehanu „Kod Smaje“ i riješimo vjekovnu

dilemu:“Jel' stvarno frižider, gdje je davno bio“?!

Vlasnik mehane Smajo dočekao nas je totalno neispavan. Kaže, dolazila mu strina iz Gornje

mahale, pa se kaže zapričali i oni oko frižidera u Srednjem vijeku u Kreševu i dodaje da su se

tek negdje oko pet izjutra nekako dogovorili da popuste kreševske frižidere i da zaspu sahat -

dva.

- Čuo sam tu vijest u medijima i niko u mojoj kući, od tada, do danas, ne može da sklopi oči,

kaže Smajo! Bože, u kakve rasprave upadosmo, žali nam se vlasnik restorana i poručuje četiri

kahve za sve nas koji ne možemo da zaspimo kad smo saznali da se to zbilo baš u Srednjem

vijeku.

Veli Smajo kako mu se sinoć kasno telefonom javila i daidžična Mukadesa iz Srednjeg. Veli –

drago joj što se taj Srednji vijek desio i u njenom rodnom Srednjem i vjerovatno da će uskoro ta

mjesna zajednica predložiti da se Srednji vijek slavi svakog prvog u avgustu u njenom Srednjem.

Zabrinuti za stanje, koje je u društvu izazvala vijest o bogatoj istoriji frižidera, svi članovi

Smajinog domaćinstva dan - noć pokušavaju da izračunaju kad je tačno napravljen taj prvi

frižider i tvrde da se njima čini da je taj njihov dotrajali frižider, koji su lani bacili na smetljište

poslastičari iz Zdravljaka „Neznani junak“ iz Donje mahale, upravo napravljen tu negdje, u

Srednjem vijeku, i da se sav raspao – tako je dugo radio za njegovu poslastičarnicu.

- Ko zna, možda i prije naše ere da se to desilo i mi ćemo se morati nekako domoći pravog

datuma kako se i kada je proizveden prvi frižider u Srednjem vijeku, u našem prijateljskom

susjedstvu, u Kreševu. Dakle, ubjedljiv je Smajo, ja ne bih nikada, ni u pola noći, odbacio tu

mogućnost da su se u Srednjem vijeku, po Kreševu i među Zavidovćanima, lizali sladoledi sa

čokoladom i drugim šećerlamama i da su po okolnim šumama i gorama zanoćile nekada davno

one ogromne i brojne kamene kugle, koje su drugo naše čudo neviđeno, završi monolog

restorandžija Smajo.

-Donesite nam vala koji kornet sa sladoledom, pa da i mi konačno osjetimo čari

srednjovjekovlja, kroz blagi osmjeh procjedi znameniti ilijaški ugostitelj, na što snimatelj Efraim

zaškripa zubima i u sebi veli: Da ti ja donosim sladoled, pa da mi se sav prospe po mojim novih

farmerkama! Nek' ti babo donese sladoled iz Kreševa, frajeru jedan, reče snimatelj Efraim, ali –

da ga niko ne čuje.

Ja, kao vođa ekipe, ukorio sam Efraima i upozorio ga da više ne škripi zubima u restoranima,

poput Smajinog . I kvit!

-Smatraj završenim, reče mi Efraim, koji bolje sluša mene nego sve radije na dunjaluku!

Helem, svako za sebe plati kahvu, pošto malo ko s' kim govori, pa vozaču Edi ne preostade ništa

drugo već da pritisne onu fićinu papuču i da se žestokom brzinom, koja je dosezala pedeset

kilometara na sat, uputi u grad sladoleda i ostalih slatkih proizvoda iz Srednjeg vijeka, u naše

Kreševo.

I tako, za sahat i poneki dekik stigosmo u bosanski gradić Kreševo. Tamo nas u

srednjovjekovnim hladnjacima, sa zaleđenim čokoladnim lizalima, čekaju naši lokalni

istraživači.

Da li ste ikada razmišljali, draga naša ABC Djeco, kako su naši preci, u vrele dane ljetnje, čuvali

meso i sladolede, da se ne pokvare, kao i drugu kvarljivu hranu? O ledarima kreševskim će vam

potanko sve ispričati poznati kreševski pisac Stjepan Zelenika. Ovaj mladi i daroviti stvaralac

odavno analizira i istražuje kreševske frižidere iz dalekih vremena, pa mi otišli po njegove prve

spoznaje i evo šta smo saznali od gospodina Zelenike.

Gospodine Zelenika, za početak, „nabaci“ meni i mojim saradnicima po jedno lizalo, pardon po

jedan sladoled! Samo da nije pokvareno, na ovim vrućinama,velim.

- Obavezno, odgovori mi Zelenika i posluži sve nas.

Pa mi gospodin Zelenika poče pojašnjavati stanje sa srednjovjekovnim frižiderom, ali prije toga

odgovori na onu moju rečenicu gdje rekoh:“Daj nam sladoled, samo da nije pokvaren“:

- Bogami, sve je svježe, mada je spravljeno prije oko deset biliona godina, kroz smijeh veli

Zelenika. Bujrum momci, osvježite se! Ako imate sitna, ja bih da se odmah plati, dok nisam

zaboravio. A moram i ja od nečega živjeti! I bio bih vam zahvalan. I dadosmo siću i gledam

moje kolege kako se dave sladoledima, a ja slušam gospodina Zeleniku.

- Brojne su ovdje priče, koje su prešle u legendu, a možda su se nekada zaista i događale, ko zna,

veli Zelenika, ostavljajući novac zarađen od mojih saradnika i mene osobno!

PO LED NA PLANINSKE VRHOVE

Proizvodnja sladoleda je zanimanje, o kojem malo ko zna više detalja, kaže gospon Zelenika. To

su ljudi koji su u Srednjem vijeku bili važni istražitelji, te koji su se borili kako da izmisle

pomagala, u koja se može pohraniti njihova hrana i kvarljiva roba. Pogotovo u većim uslužnim

objektima. Postoji vjerovatnoća da su se ovdašnji gorštaci pentrali uz brda, u prvim proljetnim

mjesecima, i odozgo, sa vrhova tih brda, donosili led u mjesto i čuvali na svoj specifičan način,

da bi potom što brže zaštitili ta jela namijenjena sarajevskim konacima i hotelima, gdje je

odmarala bogata tadašnja sarajevska klijentela. Age i begovi i drugi bogatuni. Dalmacija je

jedno vrijeme živjela i preživjela na tom ledu! Ama, vjerujte mi dragi moji gosti - koristeći

posebne tehnike, prebacivali su jela i napitke u Beč i druge velike gradove, gdje su služeni

ugledni gosti, pojasni umjetnik Zelenika.

A potom nam je ispričao i kako su nekada ovdašnji graditelji ispitivali gdje ima vode, a gdje

nema.

- Svezali bi psa na tom mjestu gdje će graditi kuću i ako je pas uznemiren, puno laje i skiči, a psi

su posebno senzibilni na zračenja, tako da bi, ako tu ima vode, počni bi psi da ciče. A može i

pomoću kamenih ploča. Naime, kad na četiri ćoška, kad žele graditi kuću, i kad stave te četiri

ploče na to mjesto i za pet-šest dana pojave se gliste, to znači da je teren zdrav i da se može

koristiti za gradnju doma. Ja to izučavam i to ću uvrstiti u svoju novi knjigu, kaže Zelenika.

I dok smo pisali ovu priču o frižiderima jedan čitalac nam se javio s molbom da ostane anoniman

i moli nas da mu odgovorite, gospodine Zelenika, gdje bi bilo uputno čuvati pojedine kvarne

političare, da se ne bi totalno pokvarili! Za neke političare je odavno kasno, kaže taj čitalac i

dodaje: Ovi, koji su tek počeli da se kvare, nije nikad kasno smjestiti ih u hladnjake, kako se ni bi

totalno pokvarili.

Znate šta, kaže pisac Stjepan Zelenika, preporučio bih da bi one, koji još nisu počeli da se kvare,

sada trebalo čuvati na hladnom i mračnom mjestu, konačno se nasmija pisac Zelenika.

OČI U OČI SA KAMENIM KUGLAMA

Nakon Ilijaša i Kreševa, vjetar nas odnese u sred Zavidovića, grada na obalama prkosne rijeke

Krivaje, koji raste svakoga dana, u svakom pogledu...Krenuli smo da se konačno suočimo sa

kamenim kuglama. Pa kom' opanci, kom' obojci - kaže se u narodu.

I stigosmo. I nastavismo da hodimo po šumamama i gorama, kad u neko doba moj snimatelj

zapomaga: Ljudi moji, otkrih vam kamene lopte, za male pare. Majke mi. Nikad ovakvu

kamenčinu niste vidjeli. Pa čak ni ti stari novinaru, još nema mjesta gdje nisi hodio po

kamenjarima, livadama, rijekama, gorama i morima. Hodi 'vamo, da ti pokažem čudo neviđeno,

zove me kolega.

Bi mi žao što je snimatelj, prije mene, otkrio tolike kamene kugle, pa progutah jednu čokoladnu

knedlu i strčah dole u podnožje zavidovićkih šuma, gdje su se izležavale desetine ogromnih i

čudnovatih kamenih kugla, koje su u čovjeku budile strah i zebnju. A ni dan danas ni sam ne

znam što su me toliko zabrinjavale. Nisu valjda aždahe! Kad, imam vam šta vidjeti. Onaj moj

glavonja snimatelj odmah izvadi aparat i naređuje mi: Šefe, stani pored kugle, dok ti nisam tamo

došao, prijeti mi, onako u šali.

I slikah se i ja u jednom šumarku ponad kugle, koja kao da je upravo pristigla iz polja koja je

izgledala impresivno. Buljio sam u okolna brda i pitao se nečujno odakle, kako i kada se

dokotrljaše sve ove silne preteške betonske kugle i to baš u Zavidoviće?! Kao da mi se pred

očima ukazaše tri egipatske piramide blizu Kaira, na platou Gize, koje se razlikuju od ostalih

egipatskih piramida.

Kad, eto meni u susret visokog zvaničnika zavidovićkog Naučno- istraživačkog kluba „Atom“

Admira Bajraktarevića.

- Kako si Baka, druže, pozdravih ga? Podsjećaju li tebe ove ogromne kamene kugle zavidovićke

na kairske i ekipatske piramide, tako ti sladoleda iz Srednjeg vijeka?

- Vidite, nisam o tome razmišljao! Kad bolje pogledam – ne! Podsjećaju me na tobogan – da, ali

ne i na piramide. Izvini, novinaru, ali, tako ti je. Nego, dobro nam došli, Velid bey, proziva me

Admir.

-Bolje vas našao, Admire. Nego, pričaj nam sve o kamenim kuglama što znaš, pa čak ni ono što

ne znaš, rekoh mu.

- Dobro, veli mi Admir. Skoro tri decenije u Zavidovićima kod Zenice djeluje naučno-

istraživački klub „Atom“. Istražujemo te preteške kamene kugle i neistražene pećine i uživamo u

strasti koja se zove speleologija. Zahvaljujući Naučno-istraživačkom klubu „Atom“ proglašen je

Park prirode, koji se zove „Tajan“, mada kod nas nema tajni...Taj Park prirode na zavidovićkom

području pruža izvanredne istraživačke uslove i mogućnosti, kaže Ado.

- Ama, nemoj mi „okolo kaktusa gavi“, rekoh Admiru. Reci ti meni šta vam je sve donio taj vaš

Park prirode Tajan, osim para?

- Ama, nema insanu tu nekih para. Daj ba, ko o čemu – vi o parama. Nema tu para. Svi smo mi

gotovo pa amateri. Majke mi. Ali, zato je Njemačka dušu dala. Majke mi.Tamo se može i od

ovoga živjeti dobro. Ovdje mi pronalazimo velike kugle - za male pare. Naši speleolozi

godinama su istraživali ovo područje i svašta smo nešta pronašli. Ja sam inspektor speleologije i

svaki put kad krenem po kakvim kamenjarima i pećinama, oprostim se sa roditeljima, strinom i

amidžinicom. I drugom bližom familijom. Opasan je ovaj posao. Prepoznali smo tu vrijednost

koju nudi priroda naša najdraža i spoznali smo biološku i geološku raznolikost i sva prirodna

bogatstva, kojima obiluje ovo naše prelijepo područje. I krenuli smo u promociju tog područja,

pa evo i ABC Djeci u Čikagu nudimo saradnju. Majke mi! O detaljima možemo drugi put. Na

ovim neistraženim područjima pronašli smo dvije pećine: Srednja stijena i Jama Atom, koja je

dobila naziv po naučno-istraživačkom istoimenom klubu. Jama Atom duga je oko dva

kilometra. Duboka je 220 metara. Istraživanja nismo završili pošto istraživači, kad jednom

sklope oči i zaspu, ama, ne možeš ih za dva dana probuditi. Majke mi. Nemamo ni kadrova, ode

čovječe sve u Dojčland, a tolike pećine oko nas. Pećina u Srednjoj stijeni je posebno zanimljiva.

Najinteresantniji je jedan stalagmit „Majke sa djetetom“,koja ga preklinje da ne ide još u

Njemačku. Ništa je Njemačka, koliko ukrasa ima u toj pećini. Tvrdim vam da je najljepše

ukrasima ukrašena pećina na Balkanu! Tu je Lukina pećina, a Luke nema, kako je razgulio u

Njemačku, a pećina mu suze roni, kroz suze govori: Vrat' se kući, Luka spavalčino, pećina te,

čeka uposlena, a pare nam sam' što nisu stigle! Pohiti polahko, poziva ga javno, kroz smijeh,

drug Admir.

A, osim pećina, kugli i ko zna čega još, da vas pitam: Imate li vi ovdje pećinskog medvjeda?

- Međeda imamo raznih vrsta! Jedan moj istraživač, čije ime je još uvijek u tajnosti, pošto ga je

medo tako žestoko zajmio, da je junak pobjegao s' fićom, sve do mehane „Kod Smaje“ u Ilijašu,

đe je popio zlatnu džezvu kahve i nikada se više nije vraćao u pećinu, kroz smijeh mi ispriča

Admir!

Sejrim kamene kugle. Pade mi konačno kamen sa srca, jer evo vidjeh svojim očima to čudo od

kamene kugle! Ja Bože dragi, čuda neviđena. Još uvijek su neistražene i ne objašnjene širokim

narodnim masama. Kamene kugle su istinsko blago zavidovićko, kažem Adi.

- Da, u pravu ste! Formirali smo udruženje „Kamene kugle“, tako da su uvezani stručnjaci iz svih

krajeva. Dugo smo istraživali sastave tih kamenih kugli, a pomažu nam istraživači i iz Sarajeva i

iz Zagreba. Ima dosta pretpostavki i legendi o tim kamenim kuglama.Te kugle su se počele

pojavljivati na širem dijelu naše domovine. Ovdje, u našem zaseoku Grab nalazi se tridesetak

kamenih kugli u tamošnjem potoku. Puno ih je u dvorištu, jer narod se naprosto otimao o kugle i

kad mu dođu gosti iz svijeta, svi oni se foliraju i pokazuju kamene glave. Stručnjaci tvrde da su

kamene kugle pronađene i na nekropolama stećaka i u brojnim avlijama Zavidovićana i da su

one korištene kao gotov proizvod svojim gazdama, potvrdi nam naš domaćin Admir, zvani Adi.

Domalo, Admira zove supruga. Veli, šta to dangubiš, ljepoto Bosne! Nego, nacjepaj nam drva,

da skuham kakav ručak, jer, koliko vidim - imaćemo musafira iz daleka?

- U pravu si i ti, ljepoto moja. I da znaš, kada ručaju ovi musafiri, namjesti im postelje, jer, biše

da odspavaju u blizini kamenih kugli, tako da im je zagarantovan i san koji donosi egipatska

prostranstva i sve tamošnje piramide.

I da znaš ženo, možda ostanu još nekoliko dana....