GOLUBLJE ČUDO
Golubovi su u samom vrhu mističnih stvorenja na Zemaljskoj kugli! Opjevani su u brojnim
pjesmama, a jedna od njih stigla je i do Evrovizije i - zamalo do pobjedničkog trona!
Bez golubova čini se da ni sarajevska Baščaršija ne bi bila to što jeste. Divimo im se u sva četiri
godišnja doba, a sejre ih s' radošću i turisti, koji su decenijama pohodili ovo mistično
bosanskohercegovačko mjesto i svaki put dugo se zadržavali kod baščaršijskog Sebilja, koji
opsjedaju jata golubova.
O čudu zvanom golub jedan od velikih znalaca bio je i ostao Amir Zelić. Nažalost, on odavno
nije među nama. Te podavno prohujale godine dugo smo zborili o golubovima i saznali od
Amira brojne zanimljivosti vezane za istoriju golubarstva na bosanskohercegovačkim i širim
svjetskim prostorima.
Priču je osvježio i roman Rešada Kadića „Bašeskijin posljednji zapis“, u kojem su se šepurili
upravo oni. Golubovi!
Davno smo snimili taj tonski intervju sa Amirom Zelićem, direktorom Dječijeg doma „Bjelave“ i
emitovali radijsku priču u našem dugogodišnjem serijalu „Vrijeme, ljudi, običaji“, ali taj naš
razgovor nikada nije tekstualno obrađen. Stoga smo odlučili da vam, dragi naši čitaoci - dječaci i
djevojčice, okupljeni oko projekta ABC Djeca - prepričamo tu čudesnu priču, sa dva „nepresušna
izvora“, čije kazivanje ne gubi na značaju ni jedanaest godina poslije šutnje koja je prekrila ime i
djelo Amirovo i trideset pet godina od preseljenja na ahiret spisateljskog stvaraoca Rešida
Kadića, koji je darovao našu domovinu pomenutim vječnim romanom.
U to vrijeme u našem jedinom olimpijskom gradu na Balkanu bilo je dvadesetak aktivnih
zaljubljenika, koji su se bavili uzgojem sarajevskih prevrtača, dok je nebo ponad Miljacke u to
vrijeme krasilo oko hiljadu sarajevskih golubova, koliko su izračunali ovdašnji statističari.
A onda, kao da i golubovi počeše sve češće i u sve većem broju da hode „trbuhom za kruhom“.
U inostranstvo. A zašto i ne bi kad je i dan danas na snazi najduži let jednog našeg goluba, koji je
potpuno službeno odletio u Minhen, isporučio pošiljku i vratio se u Sarajevo, leteći na tom
dalekom putu dugom ravno šesto kilometara!
- Nažalost, golubari nemaju podmlatka i to je vječiti žal svih onih koji se bave uzgojem golubova
u Saraj'vu gradu, kazao nam je tada najpoznatiji sarajevski odgajivač golubova Amir Zelić, koji
je ostavio trajni biljeg u be-ha golubarstvu!
Osim što zanosno guguću svojim miljenicima i miljenicama po krošnjama sarajevskih i inih
drvoreda, golubovi imaju svoje brojne važne uloge na ovom svijetu. Kroz istoriju su
najavaljivali ratove i mirnodoblje, patnju i slobodu, ljepotu i ružnoću vremena u kojima živimo.
Amir Zelić je odmicao korak po korak na svom istraživačkom putu prikupljajući brojne
zanimljivosti o golubljem svijetu. Tragao za pticom - vijesnikom mira. Brojne velike
manifestacije i druženja nisu mogla proteći bez golubova! Pitao sam Amira kako se i zašto se
ustvari odlučivao da svaki svoj slobodan trenutak posvećuje toj ptici ljepotici?
- Mene odmara taj čarobni svijet golubarstva. Širom mi otvara brojna vrata. Cijelo djetinjstvo
posvetio sam praktično golubovima! Bijaše dvadeset i neki decembar daleke 1967, kada je
počelo moje druženje sa pticama mog života. Sjećam se mnogih žestokih sarajevskih zima.
Svuda po metar snijega. Moja rahmetli mati slučajno je otvorila pendžer i svojim očima vidio
sam kako jedna bijela ptica prvi put ulazi u našu sobu i osvaja slobodu! Bila je to, kako se u
narodu kaže, prva ljubav jednog goluba i mene kao početnika u druženju sa njegovim zlaćanim
okovratnicima. Goluba sam nazvao zlatan, ne znajući ni kojeg je pola. Kasnije se ispostavilo da
je to bila golubica, koju sam nazvao Zlatankom. Od tog trenutka, do moje starosti, ja sam s'
golubovima i - oni su sa mnom. Tada smo ložili peć u mojoj sobi i taj dražesni golub je sletio da
se ogrije, prisjećao se Amir.
Puno je anegdota o golubovima. Sjećate li se nekih od njih?
- Ja pamtim tek dvije – tri anegdote, koje ću podijeliti sa vama, koje su mi ostale u sjećanju.
Teško je povjerovati, ali istina je da je jedan moj dragi drug, golubar Kemal, zamjenio nov
novcat dvoiposoban stan na Dobrinji, jer nije imao tavan, odnosno bolji pogled, gdje bi držao i
uzgajao golubove! Kupio je puno neuslovniji stan od onoga svog. To teško mogu da shvate ljudi
koji nisu golubari...Drugo sjećanje me veže za potresnu priču o golubaru sa Baščaršije Žarki
Dragašu, „golubarskoj instituciji“, da tako kažem, koji zbog golubova nikada nije koristio
godišnji odmor van Sarajeva, jer nije imao povjerenje ni u koga da će brinuti o njegovim
golubovima, kao što je to on činio. Hraniti ih i milovati ih i živjeti za svakog od njih. Pošto je
radio u Kožarsko-tekstilnom kombinatu bezmalo u centru grada, vraćao se kući s posla. Bilo je
to već akšamsko doba, što bi se reklo narodnim jezikom, i na krovu kuće vidio je prelijepog
goluba „japanera“. Nije mu bilo teško da se popne gore na krov i hvatajući tog goluba po krovu
uspio ga je staviti u njedra, okliznuo se i dugo se držao za oluk, dok ga vatrogasci nisu spasili.
On je rizikovao svoj život i gotovo pola sata se borio za svog japanera. I što je vrlo bitno,
pokojni Žarko je podsjećao sve nas da je donio živog goluba svojoj kući!
REŠAD KADIĆ:“BAŠESKIJIN POSLJEDNJI ZAPIS:
„Osim matere, Almas Čauš je imao još jednu veliku ljubav. Golubove. U njegovoj avliji, gore u
Kadinoj mahali, po zidovima je bilo nakićeno nekoliko velikih drvenih kafeza s golubovima.
Kad bi se zabavljaj s njima postajao je sasvim drukčiji čovjek. Tepao bi im, trpao ih u njedra,
metao im kljun u svoja usta, a sav bi treptao od nekakva milja, osobito kad bi se golubovi izvili i
počeli kružiti iznad mahala i kuća, a premetači počeli bi da se prevrću u zraku. Njegov čuveni
golub premetač Pirgo bio je u tome nenadmašiv i Almas Čauš ga je volio kao oči u glavi. Kada je
jednog dana nestalo Pirge, kojeg je primamila neka golubica, Almas Čauš se uzbudio. Kao i
uvijek u takvim prilikama, čelo bi mu se orosilo znojem što je bilo znak da mu se treba sklanjati
sa očiju. Obišao je nekoliko golubara i mračno poručio: Neka mi onaj, u koga je Pirgo, vrati
goluba ili ću mu uz Pirgu uzeti i glavu pride. Nije prošlo ni tri dana, a jednog jutra, dok Almasa
Čauša nije bilo kod kuće, nečije je dijete zakucalo na vrata i Merčad kaduni pružilo goluba. Nit'
je dijete šta reklo, niti ga je ona šta pitala“.
AMIR ZELIĆ: „ Za mene je golubarstvo...teško je neku iracionalnu stvar objasniti racionalnom,
mada su golubovi vrlo racionalni kad treba kupovati hranu, čistiti i raditi sve oko njih...Međutim,
sve to pokriva ljubav. Jedna neizmjerna ljubav, ne samo mene, nego svih ljudi koji se bave
golubovima i golubarstvom, koje je za mene jedan predivan hobi...Koji nikoga ne može
uvrijediti - može ga samo oplemeniti. Naravno, golubarstvo zahtjeva i određena znanja. Recimo,
niko se nije pitao koliko golub pojede hrane za mjesec dana? Kilogram tačno. Ako imate stotinu
golubova, treba vam mjesečno stotinu kilograma hrane, koja opet mora biti srazmjerna
godišnjem dobu... Kad sam tek počinjao, osnovna hrana je bila kukuruz i ponekad pšenica, mada
moja majka nije bila za to da trošimo pšenicu. Sada imamo specijalizovane radnje. Nažalost, sve
je to uvoz. Mi na području naše zemlje nemamo vlastitu hranu za golubove i uvoz je mahom iz
Belgije i Holandije. Kad smo se već dotakli te dvije države...To su jedine dvije države na svijetu
koje se bave proizvodnjom golubije hrane. Zači, ljudi kojima je profesija golubarstvo. Mi u
Sarajevo uvezemo godišnje tone te hrane. U odnosu na pomenute dvije zemlje, mi smo puno
bolji i župniji kraj. Međutim, niko da nađe interesa za proizvodnju ove hrane. Ja otprilike dajem
golubovima hranu sa osamnaest zrna. To vam dovoljno govori o kvalitetu njihove ishrane.
Najskuplje je zrno konoplje, a najjeftiniji je kukuruz, a između toga imamo grašak. Svaki
golubar ima neku svoju tajnu hranjenja golubova, pred neka takmičenja“.
REŠAD KADIĆ:“BAŠESKIJIN POSLJEDNJI ZAPIS - 2:
“Almas Čauš je obično sjedio u Kahvi Morića hana. Najčešće sam. Šutljiv i mračan. Ljudi su ga
obilazili i sa strahom mu se javljali, kad bi im uhvati oči. Međutim, kad bi Almas Čauš dolazio
na Jaliju, s velikim kafezom na ramenu, bio je to posve drugi čovjek. Ljudi su mu onda
slobodnije prilazili i javljali mu se. Merhaba, Almas Čauš, je li Pirgo u kafezu? Eh, biće onda
teferiča i meraka. I bivalo je i teferiča i meraka. Pogotovo kad bi Pirgo nadmaši sama sebe, pa se
premećući dotakao samog ogledala rijeke. Tad bi Almas Čauš od radosti povilenio. Tako je
jednom, odjeven i obuven, skočio u vodu, pružajući ruke za Pirgom, koji je krilom zasjekao
vodu, pa se opet naglo izvio u visinu. Oči su mu se sastavile u dvije tanke zelene crte. Cika i
smijeh naglo utihnuše, a kad Almas Čauš škripnu zubima, sve se razbježa. Od tada su se svi
pravili da ne vide šta Almas Čauš radi...Još je neko, na svoj način, uživao u toj treptavoj igri
ptica. Bio je to šejh Nasir, iz susjedne mevlevijske tekije na Bendbaši. Stojeći na otvorenom
pendžeru gornjeg boja Tekije šejh Nasir bi obično držao ruke skršetene na prsima, pa bi zanesena
pogleda, gotovo i ne dišući, lagano micao usnama. Kao da izgovara neku nečujnu molitvu.
Ponavljala se ta čudesna igra ljepote i radosti, slobode i prostranstva, do pred sami mrak. Padale
su naizgled mrtve bijele ptice da se opet trgnu i ožive, pa da kao strijela stuknu u visine. Zastajao
bi dah i orili se poklici, dok su se prazni bardaci razbijali. Bilo je to, jedno drugo, gotovo
djetinjsko lice Sarajeva“.
AMIR ZELIĆ: -Što se tiče sarajevskog goluba prevrtača, postoji niz priča. Mističnih i manje
mističnih. I realističnih i ko zna još kakvih. Mi, sarajevski golubari smo ponosni na njega, jer on
je priznat u svjetskim razmjerama, što znači u Enciklopediji Svjetskog saveza golubarstva naš
golub je pod brojem devetsto šest zapisan! On ima svoj standard, to je naš brend, kao što su neke
sorte voća, znači da on nije samo endemska vrsta, da samo ovdje uspjeva. Al', ova vrsta ovog
sarajevskog prevrtača samo je ovdje i više nigdje! On je sličan orijentalnom preletaču i za laika,
a za nas – mi to iz aviona vidimo, što rekli. Nije se mogao registrovati upravo zbog toga što je
ličio na orijentalnog! Njima je korijen vjerovatno isti. Samo u svemu, pa i u ovome, selekacija i
poseban merak sarajevskih golubara doveo je do toga da mi dobijemo svoju zasebnu rasu.
Govore da je prve te golubove donio neki trgovac Petar Sezanis iz Grčke, da su bili jako skupi i
cinjenjeni u to vrijeme. Te golubove su mogli imati samo bogataši, mahom austrijski konzuli i
domaći begovi i age u našim gradovima. I da je taj golub najviše biološki pred istrebljenjem. Za
vrijeme Drugog svjetskog rata, kako je po pričama i zapisima gospodina Joze Miletića, ostalo
svega osam golubova, zahvaljujući majci jednog golubara, koja je nekako uspjela prehraniti te
unikatne golubove. Danas u Sarajevu imamo petnaestak ljudi koji se bave uzgojem samo
sarajevskog prevrtača. Prema nekim procjenama, ima ih oko hiljadu. Jedina žalosna priča u
svemu ovome je što nemamo podmlatka! Mladi naraštaji jednostavno nisu zainteresirani za
golubarstvo općenito, a pogotovo za ovog sarajevskog goluba prevrtača, koji svaki golubar mora
imati filing da bi osjetio šta je to plemenito u njegovom liku i stasu, u krilu, u njegovoj „pirgi“i
tako dalje...A kad smo već kod sarajevskih golubova, oni se uzgajaju u tri boje i za lajike vrlo je
bitno znati – bili su uvijek mužjaci, a oni jednobojni, crni i plavi su ženke. I rijetki su crni i plavi
mužjaci. Zato se kod nas kaže: Jest i Arap, ovo i ono, jer se vrlo teško dođe do Arapa ovim
regularnim putem. Orijentalnog prevrtača ima u svim bojama - od žute, čisto bijele, crne... Mi
nemamo golubicu u bijeloj boji, takozvanu pirku. Kad su ubacivali ovog orijentalnog prevrtača,
da bi se malo to dobilo, da bi malo i kolege prevarili, šta imaju drugi, međutim, ima i kod nas
iskusnih golubara, koji vide malo kraći kljun i vrlo bitno – ti golubovi se ne pirgaju, a ovi se
flekaju.
REŠAD KADIĆ:“BAŠESKIJIN POSLJEDNJI ZAPIS - 3:
- Golub Šerami postao je heroj u stvarnosti tokom Prvog svjetskog rata. Legenda kaže da je taj
hrabri golub, duboko iznad neprijateljskih linija, pronašao Francuski bataljon, koji je bio na
izmaku snaga i bez komunkacijskih veza. Od njih je uzeo poruku i prenio do komande i tako se
spasilo šesto života! Na putu dugom dvadeset i pet milja njemački vojnici pokušali su ga više
puta oboriti, ali nisu uspjeli. Teško ranjen i slijep na jedno oko, s' metkom u prsima i bez jedne
noge, došao je do cilja i pozvao pomoć. Nakon ozdravljenja primio je nagradu za hrabrost. Ovo
je priča o golubovima herojima...Jedan od prvih zapisa o golubovima govori da ih je za slanje
poruka koristio pezijski kralj Kir, a kao telefonsku vezu koristio ih je i Julije Cezar. Prva
masovna upotreba golubova zabilježena je za vrijeme opsade Pariza, za vrijeme Francusko-
pruskog rata. Golubovi su balonima, punjenim plinom, bili prenošeni iz Pariza, do odsječenih
francuskih gradova, odakle su se oni vraćali u Pariz s porukama građana i vojnika. Tokom rata
preneseno je stotinu pedeset hiljada vojnih i oko milion privatnih poruka! Bila je to prekretnica i
od tada su golubovi i službeno postali često sredstvo komunikacije tokom ratovanja. Telefonske i
telegrafske veze mogle su se prekinuti ili prisluškivati. No, golubovi su rijetko zakazivali.
Tokom Prvog Svjetskog rata 1917. godine Američka vojska organizovala je Prvu golublju
brigadu! Procjenjuje se da je tokom tog rata u službi prenošenja vojnih poruka angažirano pola
miliona golubova, a u Lilu, u Francuskoj i Špandau, u Njemačkoj, golubovima, koji nisu
preživjeli rat, podignuti su spomenici“.
AMIR ZELIĆ: -Sarajevsko Društvo uzgajača golubova bilo je jedno od najstarijih društava u
bivšoj Jugoslaviji. Uz ono na Marijin dvoru, Društvo ima prostorije i u blizini Ministarstva
unutarnjih poslova u centru Sarajeva. Tu se sastaju golubari. Tradicija golubarstva je izrazito
duga, dosta dobro su organizovane grupe unutar Društva, a ovi koji se takmiče za pismonoše,
imaju svoj kamion, koji odvozi letače. Koliko ja znam najduži let naši golubovi imali su iz
Minhena do Sarajeva, šesto osamdeset kilometara! Taj golub je preletio to rastojanje u jednom
danu!... Naši golubovi su kao i sportisti. Do dana današnjih je i dalje enigma kako se zapravo ti
golubovi letači vraćaju kući! Istraživanja su potvrdila da se golubovi orijentišu uz pomoć
magnetnih polja i sunčanih zraka. Najveća udaljenost, koju je jedan golub uspio preletjeti svom
vlasniku iz Japana u Ameriku, iznosila je tri hiljade kilometara! I nepogrješivo se vratio svom
vlasniku nakon par mjeseci!
AUTORSKO POJAŠNJENJE:Golubovi se uvijek vraćaju svojoj partnerici i svom gnijezdu,
tvrde naučnici. Za prijenos poruka golubovi moraju imati dom i mjesto odakle se planira uputiti
golub pismoniša. S tog mjesta golubovi se pomoću drugih prometnih sredstava moraju dovesti
do mjesta odakle se namjerava slati poruka. Do trenutka leta golubovi ostanu zatvoreni. Kad
bude vrijeme za slanje vijesti, na nogu goluba pričvrsti se maleni predmet, najčešće presavijeni
papir, pa se on pušta da slobodno odleti. Nakon toga golub se pokušava vratiti natrag i na mjesto
sa kojeg su mu gnijezdo i partneri. I time je poruka prenesena. U većini slučajeva to uspije
golubovima letačima, ali se još uvijek ne zna kako im to i uspijeva!
AMIR ZELIĆ: - Jedino priznanje mom golubu je došlo preko doktora Velije Katice, koji je u
svoju knjigu stavio autohtoni laser. Golub zahtjeva prostor, baštu...Nama ništa od toga nije teško.
Ja se nadam da nam društvo neće otežat posao, nego olakšati. Zbog komšijskih hirova pet-šest
naših članova je izloženo nevoljama. Ja ne mogu zamisliti život bez golubova!
I tačka. Mojoj rahmetli majci su govorile neke komšije da je držanje golubova – bahsuzluk! Bio
sam mali tada, ali mi je bilo jasno da neću nikada dobiti ni kaznu, ali ni nagradu, ukoliko se
posvetim golubarstvu. Meni, kad se golub izleže - to je jedno malo stvorenje žute boje – a ja kao
da nađem dukat ispod goluba – zaključio je naš razgovor Amir Zelić!
/U reportaži Velida Džinde korišteni i odlomci iz romana Rešada Kadića „Bašeskijin posljednji
zapis“/
