MAJSKA BAJKA SA OKUSOM BASNE
Tog majskog dana dvoumio sam se satima da li provesti još jedan pandemijski vikend u stanu, sa maskom na licu, ili otputovati u zavičaj? Moje dvoumljenje riješili su djevojčice i dječaci, iz nestvarne družine, što se zove “ABC Djeca”, koji su mi uglas poručili: pravac šuma,čovječe!
I, evo me – bježim zavičaju u zagrljaj !
A šta je, zapravo, zavičaj, pita me stidljivo jedna djevojčica?
Pa jednostavno, to je mjesto gdje si rođen,rastao i izrastao u čovjeka, drago dijete !
I ništa mu nije ravno !
Maj te dvije hiljade i dvadeset i prve bio je posebno lijep. Razbaškario se diljem ove lijepe zemlje, što Bosna i Hercegovina se zove.
Ni boljeg imena države – ni boljeg imena mjeseca !
Nakon dugih i dosadnih kiša i ledenih i snježnih oluja, oživjela sva priroda, pa u njoji - mravinjaci. Milioni malih šesteronogih ratara – vrijednih i radinih mrava – koji su bili i ostali pojam marljivosti - rastrčali se na sve četiri strane svijeta u potrazi za građevinskim materijalom, koji će ugraditi u zidine njihovih oštećenih prizemnih kućeraka, zvanih mravinjaci. Stenjući vuku slamke i grančice svojim puteljcima, koji vode do njihovih nastambi. Taj materijal će danima ugrađivati u krov i hodnike mravinjske, koje su oštetili snjegovi i mrazevi.
Bosanskohercegovačke livade i brežuljci odjenuli su zelene ogrtače i zanosno se,poput fazana i ćurki, šepure na vrelom majskom suncu. Sa prelijepih perivoja i ravnica dopire nam poj armije cvrčaka.
Mirišu bašte i rasadnici. Ozelenjele uvale i strništa, koje će uskoro prekriti brazde orača i kopača. Potoci žubore ili nerazgovjetno mrmore, kao da su se i sami zaželjeli žednih izletnika, da se napiju najljepšeg napitka na dunjaluku!
Posvuda se miješaju mirisi opojni. Izviruju iz staruge mirisne ljubičice.
Njihov komšija jorgovan namirisao cijelu ulicu i sokak najboljim ovozemaljskim parfemom, a nenaspavane raznobojne ruže se protežu oko betonskih kućnih stepeništa i zidova, čekajući vrijedne ruke domaćica, da ih okopaju i urede.
Opojnim mirisima iz zimskog sna bude se i orah i dud, a visibaba i jagorčevina su odavno tu, među nama, željne putnika namjernika, koji bi ih mogli besplatno odnijeti u gradske četvrti i u vaše stanove i njima ukrasiti prozorska okna.
Jedino je ljubičasti šafran tužan. Eno ga, izviruje stidljivo iz još uvijek hladne šume i pita se, po ko zna koji put, zašto on nema svoju vlastitu aromu, kao, uostalom, i svi cvjetovi ovodunjalučki?!
I dok vi zamišljate vašeg pripovjedača kako hodi šumama i gorama, proplancima i nepreglednim livadama, te brijegovima i riječnim priobaljima, ja upravo pred rodnom kućom, opčinjen slavujevom pjesmom, maštam kad ću već krenuti u višesatnu šetnju po obližnjoj šumi, punoj ptica zavičajnih, kao i raznoraznih životinja. Ima u njoj i vukova i medvjeda, srna i zečeva, lija i puževa. Hodiću šumskim prostranstvom galameći, pjevajući i zviždeći, kako bih rastjerao vukove i medvjede ikako bih vam ispričao što razumniju priču o onome što sam vidio i saznao, hodeći šumom i drumom. I vratiti se živ, zdrav i čio svojoj kući.
U šumi me, među prvima, dočekao djetlić. A znate li ko je i šta je zapravo tajzanosni letač?
Draga “ABC Djeco”, djetlić je ptica, bubnjar iz naših šuma, koja, na svoj način, svojim snažnim kljunom, obrađuje dotrajalo drveće. Majstorski struže i kucka po daskama i snažnim kljunom gradi svoj vlastiti dom u potkrovljima kuća ili na crnogoričnim i bjelogoričnim trupcima.
Svako od nas mahom zna da ova ptica ima, recimoooo - crna leđa. Krila su joj bijela, a prepoznatljiva je i po crvenom podrepku. Uglavnom, hrani sekukcima i potkornjacima!
-Koga vidim, koga vidim, pita me djetlić sa breze, a ja mu odgovorih kako sam došao da snimim priču za moje male drugare,koji žive u jednoj dalekoj prekookeanskoj zemlji.
-Auuuuu, odgovara mi djetlić…Puno mi pozdravi svu djecu ovog svijeta…Nego,zašto toliko galamiš, čovječe? Zašto remetiš ovaj mir i spokoj, kojim odiše ovaj kraj? Znaš li ti da mi djeca - moji najdraži mlađahni djetlići - još spavaju? Probudićeš mi ih, pa i taj belaj, ukori me djetlić sa vitke breze.
-Oprosti, molim te - stidim se pred djetlićem i objašnjavam mu ovim riječima:
-Ama, galamim, moj djetliću, da bih sakrio vlastiti strah od vukova i medvjeda !
- Znaš šta, često prolaze ispod ove moje breze, ali u posljednjih nekoliko dana nisam vidio ni jednog medu. Možda je na godišnjem odmoru,ko će mu ga znati. A možda je otišao da obiđe familiju. Ali, ja ih ne vidim u posljednjih nekoliko dana,vajka mi se žuna, zvana djetlić.
Na tečnom bosanskom jeziku zahvalih se djetliću na druženju i produžih dalje, kad se najednom predamnom stvori zec, kao da je pao s Mjeseca!
- Odavno se nismo vidjeli, veli mi zeko.
- A, ova korona, dragi zeko, znaš već kako nam je…Ni u kuću, ni iz kuće…Nego, imali korone kod vas, pitam zekana zvekana?
- Nema! Nama je baš fino! Lovci, kao stariji ljudi, ne smiju ovih dana u šumu,jer, navodno, nemaju te maske, tako da hodamo po šumama i gorama naše Bosne ponosne, kad hoćemo i kako hoćemo.
U pravu si, tješim zeku, kad se u tom trenu prodera vuk Vučko Jr. iza omorike. Na svom jeziku, naravno, veli mi: “Vau” !
- A šta ti to tvoje “vau” zači, upitah starog vuka ?
- Ama, ništa. Čuo sam to od srna i jelena, kaže vuk. Kad im je kakva frka, oni kažu“vau”, što prema mišljenju njihovih predaka, znači: -Bježite iz šume, što brže možete, vukovi su nešto ljuti. Znaš?
- Znam, velim vuku.
- U moju priču nenadano dolazi i medo i odmah mi se obraća na tečnom bosanskom... Nego, da ti, u povjerenju kažem, veli medo: Ne slušaju me ovi moji sićušni mečići. Ne mogu im ništa, pa to ti je. Zalaze duboko u šume, strahujem da ih ne napadnu kakvi nepoznati veliki zečevi.
-Čuj, veliki zečevi da ih napadnu! Kakvi su to zečevi? I to veliki?
- Čuo sam od lisice kako je vidjela zeca koji je imao uši dugačke metar i po, a velik je, navodno, kao slon.
- I ja sam čula, umiješa se u razgovor srna…Meni se taj ogromni zekan učinio velikim kao neboder. Ili je to od straha, pošto sam noću, po mraku, tragala za hranom i vodom pa je pred mene najednom iskočio zec i ja sam pala u nesvijest od straha, priča srna. A potom se poče žaliti na svoju djecu, svoju lanad.
-Neće ništa da jedu, baš su probirljivi... Hoće da ih vodim u noćima punim mjesečine i to ne bilo gdje, nego na njive ratara, koji uzgajaju žitarice - pšenicu, raž i ječam,a i bundeve su im drage. A to su ratari mukotrpno sijali i okopavali i njive čuvaju njihovi psi. Zamisli da me psi uhvate na imanju kako kupim bundeve i nosim svojoj lanadi, raspričala se s medom srna.
- Razumijem te,draga moja srno, tapša je po leđima medo. Eto, vi srne živite ustadima, treba vam svaka travka. Znam da je i vama dosadila biljna hrana, znam dazimi ostanete bez bilja i morate da brstite bršljanovo i lišće kupine, ali, nas naša djeca nerazumiju, pa to ti je! Onda, i ti vaši muževi jeleni lome često svoje dugačke rogove, bježeći pred vukovima, zbori medo, kad ga srna prekide riječima:
-Izvini, komšija medo, niste ni vi nimalo bolji od vukova. Niste!
- Komšinice srno, nek’ si mi to kazala. Večeras ću zakazati vanredni sastanak našeg Šumskog zbora, na kojoj će se okupiti svi naši medvjedi i ostale šumske životinje i gdje ćemo raspravljati o tom slučaju. Ja ti garantujem da vas više neće napadati naši medvjedi i njihovi mladunci. Sto posto ti garantujem da ćemo to učiniti, veli medo!
- Ama, ima još nešto medo što ne valja u vašem šumskom carstvu, veli srna. Eto, pored one poznate Medine pećine protiče potok. Čista i bistra voda. A mi srne i jeleni vodu godinama donosimo sa udaljene rijeke! A da je sreće, doveli bi nam vodu do naših jazbina i ne bismo više morali ići tako daleko po vodu,kaže srna.
-Draga srno, ja prihvaćam istinu da su i vukovi i medvjedi vrlo neodgovorni i da kradu i otimaju hranu od ljudi i srna. Neki dan je jedan medvjed ukrao lisici kokoš, koju je jadnica tek donijela iz sela, a kad mu je drugi medvjed rekao da je vidio šta je uradio, on mu je nudio kilogram jagoda i teglu meda, koje je našao u bukvi, samo da ga ne prokaže glavnom medvjedu,koji predvodi šumsku policiju.
Potom ustade gospodin medo i krenu prema svom brlogu mumljajući:
- Idem da malo prilegnem, sinoć sam svunoć čuvao moju mečku da ne zaluta načeku…A znaš li ti šta je čeka, pita me usput medvjed?
- Kako ne bih znao, velim mu. Prije nekoliko godina vodio me je jedan lovac u planinu da vidim kako izgleda ta čeka. Odatle lovci, iz tih bajti,napravljenih od dasaka, s oružjem u rukama, noću posmatraju vas, divlje životinje pa se dešavada ponekad zapucaju na lije,vukove,divlje svinje i medvjede,pa se bojimo da nekoga ne povrijede,velim kralju šume,gospodinu medi.
-Strašno se bojim da se to ne desi, veli medo, zamičući za jedno stablo.
Ostadoh najednom sam – u sred šume. Odozgo, sa vrhova starog bora, moj drug djetlić, najpoznatiji šumski stolar među pticama, i dalje je kuckao po izvitoperenoj borovoj kori, ispod koje se gnijezde razne bube.
- Biće ovo dobar doručak, čujem kako glasno govori djetlić. A kako i ne bi kad je ispod kore – armija buba !
Izišao sam potom na čistinu. Pogled mi je uzletio i odletio visoko iznad zelene meraje. Na um su mi pale brojne male i velike životinje, koje žive u šumi i izvan nje.Mnoge od njih borave u zemlji i na zemlji, u zraku, šumi i na livadi, na riječnim obalama i u vrletnim planinama !
U šumskim prostranstvima najbrojniji su kukci, zmije i puževi.U njihovom komšiluku su i divlje svinje, koje žive u šipražju. Jedu sve i svašta i ljudi ih zovu još i svežderima. Najradije jedu žir – plod hrasta, ali rado jedu i korijenje.
Na ovom izletu, na moje iznenađenje, ne vidjeh ni jednu vjevericu, sa prelijepim repom. Pitao sam mnoge mrave viđajuli ih oni i svaki mi je ljutito odbrusio:ne zadržavaj nas,imamo posla preko glave.
Ali zato domalo vidjeh jednog puha….Znate li šta je puh? Bezmalo isti je kao vjeverica. Jedino ima manje kitnjast rep od nje. Veoma je čista životinjica. Jede šumske plodove i sjemenke. Najviše voli jesti žir, bukvicu, orah i lješnake. Uz svakodnevni,upražnjava i zimski san. U šumovitim dijelovima voli se zavući pod krovove kuća. Ako nije u šumi, onda, zajedno sa lijama, krade po selima kokošija jaja!
Među najboljim skakačima na livadama i šumskim proplancima su skakavci, koji uživaju skačući s travkena travku. Noću, opet, dio su brojnih zaljubljenika u svirku cvrčaka, čiji koncerti se odvijaju do duboko u noć. Tu su negdje i kunice, koje takođe žive u šumarcima, u i oko kuća. U lov najčešće idu noću. Hrane se kukcima, miševima i šumskim voćem. Imaju lijepo i izuzetno skupo krzno.
U šumi i šumarcima, na livadama i oko kuća, te u vrtovima, žive i pčele, leptiri,bumbari i buba mare, koje su posebno omiljene među mališanima.
Na kraju, uz zahvalnost što ste me, draga “ABC Djeco”, pratili u svaki korak na ovomne zaboravnom majskom izletu, da razjasnimo šta je BAJKA, a šta je BASNA.
BAJKA je posebna književna vrsta u kojoj se isprepliću izmišljeno, sa stvarnim, tako da između njih nema razlike. U BASNI, kratkoj priči, glavni su likovi životinje, sa kojima čovjek često razgovara, kao što se desilo i u ovoj našoj majskoj priči.
I još nešto – draga djeco - uopšte se nisam pokajao što sam se odlučio za šetnju po šumi i što sam pobjegao iz vlastitog stana u živopisnu prirodu.Svo vrijeme bio sam okružen šumskim životinjama, meni dragim prijateljima svih vrsta,veličina i boja.
Vjerujte mi, draga djeco, da mi čak ni vukovi i medvjedi nisu, kao ranije, bili strašni i zli kao u mom djetinjstvu!
Zato,ako se ikada nađete u dilemi – šuma ili stan - odlučite se za ovo prvo! Važi?
Priredio: Velid Džindo
