O HLJEBU, POVRĆU, VOĆU I DUHANU BOSANSKO-HERCEGOVAČKOM
Dragi mališani, okupljeni oko Tima ABC Djeca, došlo vrijeme evo da, nakon brojnih priča o ljepotama naše domovine, na trenutak usredsredimo vašu pažnju na ono od čega se zapravo živi: na naša žitna polja i naš bosanskohercegovački hljeb nasušni!
Od čega naše majke stoljećima mjese hljeb zavičajni?
U pravu ste svi vi koji odgovarate ovako: od pšenice, ječma, zobi, raži, kukuruza, soje…Jesmo li što zaboravili?
Valjda nismo!
Brojna su žitna polja u našoj domovini Bosni i Hercegovini. Nažalost, mnoga od njih nisu više onakva kakva su nekad bila. Kao, uostalom, i drugdje oko nas. Višegodišnje suše ostavljaju pustoš na žitnim poljima, ali je sve manje i žetelaca i žetelica na nepreglednim imanjima. Ne tako davno ratari su sami sebi obezbjeđivali dovoljne količine pšenice, ječma, zobi, kukuruza… Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, zarasle su u korov mnoge od tih žitnica.
Nažalost, dugi niz godina zasijane površine biljnih usjeva ne mijenjaju se u našoj domovini. Statističari, koji su cijeli život zaduženi da izračunavaju veličine, površine i druge vrijednosti, tvrde da najveće učešće u ukupno zasijanim površinama od 58% imaju žitarice, zatim krmno bilje 26%, povrće oko 15% i industrijsko bilje svega jedan procenat!
Zanimljivo, nema šta !
U ukupnoj strukturi ratarske proizvodnje, žitarice su bile najzastupljenije. Od ratarskih kultura najznačajnija je proizvodnja pšenice i kukuruza, a na drugom mjestu, po obimu proizvodnje, je krmno bilje.
Pitate se potpuno opravdano šta je, zapravo, krmno bilje? Pod tim pojmom se podrazumijevaju kukuruz za silažu, stočni kelj, grašak i sirak, djetelina, trave i travne smjese, grahorice, stočna repa, rotkva i brojne druge.
U strukturi proizvodnje uljarica, biljaka koje se uzgajaju radi dobivanja ulja, soja čini oko 76% proizvodnje, a uljane repice preostalih 24 procenta.
Dugo godina nakon Drugog svjetskog rata, na stolu ili za sinijom, se, u većini bosanskih i hercegovačkih domaćinstava, jeo crni hljeb. Bijeli hljeb su jeli i građani, u većim gradovima i naseljima, ali i u siromašnim seoskim zajednicama, ali samo za državne i vjerske praznike. Pa kad oni prođu, opet bi majke mjesi crni, najčešće ječmeni hljeb! Vremenom, u drugoj polovini prošlog stoljeća, seljaci su, kao i građani, počeli kupovati polubijeli i bijeli hljeb, da bi se krajem prošlog stoljeća na mnogim trpezama ponovno počeo mjesiti crni hljeb, jer je on zdraviji i hranljiviji.
I kako tada – tako i danas: U većini prehrambenih prodavnica, pekara i tržnih centara, crni hljeb je odavno najcjenjeniji! Roditelji pričaju djeci kako je nezdravo bijelo tijesto, pa se vremenom i najmlađi navikoše na – crni hljeb, koji je, usput rečeno, danas znatno skuplji od bijelog hljeba!
Dobro se sjećam da je većina imućnijih domaćina, nakon Drugog svjetskog rata, sa posebnim zadovoljstvom i ljubavlju prema žitu i hljebu, gradila u svojim avlijama najmirisniji objekat, koji se, kako rekoh, zvao hambar, koji građani u drugim krajevima nazivaju i štagljem, sjenikom, kukuružnjakom i drugim imenima. Pravili su ih od prosušene jelove, smrčeve, a ponekad i borove građe i dizme i u mom pamćenju i danas - sedamdeset godina kasnije – ostalo je sjećanje na očev hambar i njegov poseban miris, koji se širio unutrašnjošću hambara.
Zato smo mi, djeca, često zavirivali u tu građevinu, kad god bi otac provjetravaj naš hambar i dugo, dugo bismo mirisali taj nesvakidašnji vonj hambara, koji je nama djeci izgledao i mirisao kao što danas mirišu apoteke u gradu! Unutar hambara nalazila su se tri ogromna prostora, u koje se istresao cijeli jednogodišnji urod pšenice, kukuruza i ječma, kao i drugih kultura.
Najveća bosanska žitnica je na sjevero-istoku naše domovine i zove se Semberija. Nažalost, posljednjih godina sve više žetelaca i žetelica odlaze trbuhom za kruhom u crno-bijeli svijet, tako da su žitna polja sve pustija!
Najzad, i moja rodna Knežina je sve do sedamdesetih prošlog stoljeća hranila na hiljade usta!
A onda su kola, kao i drugdje, krenula niz brdo. Godinama poslije agresije na našu domovinu, prazne su kuće, njive, ogromna zgrada škole, pošta, prodavnice, zadružni dom i brojne staje.
Tako je, nažalost u Knežini, ali i diljem zemlje Bosne i Hercegovine i širom Balkana ...
OVO JE VRIJEME PLASTENIKA
Za razliku od žitnica, zaraslih u travu i šipražje, širom BiH, kao pečurke nakon kiše, po bosansko-hercegovačkim naseljima , svuda niču novi plastenici, pod čijim krovom se odgajaju tone paradajza, paprike, luka, graha, mrkve, krompira i drugog zelenog povrtlarskog rastinja! Riječ je o poljoprivrednoj proizvodnji, o kojoj cijelu godinu dana brine čak petina bosansko-hercegovačkog stanovništva, koje se bavi ovom proizvodnjom!
Nedavno sam posjetio poljoprivrednike u jednoj od najmlađih bosanskih općina – koja se zove “Pale/Prača”, nadomak herojskog Goražda. Nagledali smo se Prače i naslušali nezaboravnih ratarskih priča i iz njihovih bašči. Čovjek ne zna šta je ljepše: vrtovi ili njive, rasadnici ili uređene obale rječice Prače…Ili vedro lice ratara, koji s ponosom ističu kako je živnulo njihovo najdraže mjesto na ovom dunjaluku i to baš odmah, nakon što su obale rijeke Prače, odjenule novo uređeno kameno ruho.
Pohrlili biznismeni iz ovog kraja u ovu malu, ali prelijepu kasabu podrinjsku. Svi oni pokušavaju proizvesti što više kvalitetne hrane.
Veliki je ekonomski značaj poljoprivrednog sektora. Svakoga dana, u svakom pogledu, raste broj privatnih poduzetnika. Neki od njih proizvode i izvoze kvalitetnu hranu u zemlje Evropske unije, ali i šire. Većina njih, sa dosta truda, vještine i znanja, razvijaju zapravo i svoja mala carstva.
Tu je i proizvodnja krmnog bilja i krompira, te povrća, prevashodno krastavca, paradajza, paprika i kupusa. Od voća, najzastupljenija je proizvodnja šljive, jabuke i kruške, zatim jagodičastog voća - maline i jagode, te grožđa i industrijskih usjeva, poput uljane repice, soje i duhana.
U Bosni i Hercegovini je razvijena i proizvodnja mlijeka i mesa, zatim jaja, vune i meda, kao i uzgoj i proizvodnja konzumne ribe, prevashodno pastrmke i šarana.
Inače, zanimljivo je da seoska područja u našoj zemlji čine oko 81% ukupne površine BiH, u kojima, prema nekim procjenama, živi oko 61% ukupnog stanovništva naše države.
Proizvodnja povrća predstavlja jednu od najzastupljenijih i ekonomski najisplativijih grana u poljoprivredi. U strukturi ukupno zasijanih površina, krompir se proizvodi na površini od petnaest posto.
Prosječna domaća godišnja proizvodnja krompira iznosi oko 385 hiljada tona, sa niskim prosjekom prinosa od oko desetak tona po hektaru. Prosječna proizvodnja najznačajnijih povrtnih kultura iznosi oko 300 hiljada tona, s tim što najveće učešće u proizvodnji imaju kupus i kelj (23%), zatim paradajz (16%), paprika (15%), crni luk (13%), krastavac (12%) i ostale povrtlarske vrste (22%).
Proizvodnja voća u Bosni i Hercegovini se odvija na površinama od oko stotinu hiljada hektara, na kojima se zasađuje godišnje oko 24 miliona rodnih stabala. Prosječna godišnja proizvodnja voća je oko 264 hiljade tona.
U voćarskoj proizvodnji najviše su zastupljene šljiva, sa 53,4%, jabuka (24%) i kruška sa 10%. Proizvodnja jagodičastog voća, prevashodno maline i jagode, posljednjih godina, doživljava snažnu ekspanziju. Prosjek proizvodnih površina pod jagodom i malinom iznosi oko tri hiljade hektara, sa kojih se proizvede oko deset hiljada tona jagode i dvadeset hiljada tona maline.
Procjenjuje se da ukupne površine pod vinogradima zauzimaju oko 3.660 hektara, na kojima se zasađuje 15,3 miliona rodnih čokota, sa kojih se ostvaruje proizvodnja u prosjeku od oko 2 kg grožđa, po rodnom čokotu. Pitate se šta je čokot? Najjednostavnije rečeno – to je stablo grožđa, koje nosi lišće i grozdove!
Što se tiče duhana, on se u našoj zemlji uzgaja na malim površinama, koje u prosjeku iznose oko hiljadu sedamsto hektara, na kojima se proizvede oko dvije hiljade i tristo tona duhana godišnje.
Naravno, u vremenima koja neumitno dolaze, trebaće u Bosni i Hercegovini kreirati modernu politiku i uvoditi instrumente, koji će omogućiti dinamično restrukturiranje i modernizaciju poljoprivrednog sektora, a ujedno i efikasnije približavanje Evropskoj Uniji, putem postepenog usklađivanja politika, sa principima Zajedničke poljoprivredne politike Evropske unije.
Politika naše domovine u sektoru poljoprivrede, ishrane i ruralnog razvoja, razvija se posljednjih godina u skladu sa ciljevima i potrebama za pripremu i priključenje Evropskoj uniji, a važan prioritet predstavlja i uspostava mehanizma za decentralizirano upravljanje evropskim IPA fondovima, odnosno bespovratnim novčanim sedstvima.
A Bosanci i Hercegovci, inače, mnogo vole grant, odnosno bespovratna sredstva!
Znate vi nas…..
