PRIČE ISPOD VODENIČKOG KAMENA
Kao reduše nakon kiše, diljem Bosne i Hercegovine, na brojnim
brzacima, rijekama i potocima, stoljećima su nicale vodenice i
mlinovi, u kojima se mljelo žito.
Građeni su mahom, od trupaca četinara i pokrivani šindrom od
crnogorice. Uz riječne obale, majstori su najprije gradili jaz, koji je
prikupljao ogromne količine vode i usmjeravao ih prema dva ili
više badnjeva, a iz njih se, pod snažnim pritiskom, voda
obrušavala na nosač kamenog kola, koji je mljeo žito.
Mlinovi-vodenice imale su poseban značaj u prohujalim
vremenima. Mahom su izgledale skromno i pokrivane su šindrom.
Jazove su u novije doba zamjenile moderne brane, koje su
prikupljale, a potom usmjeravale bezmalo svu vodu na mlinski
pogon.
Na manjim vodotocima podizane su uglavnom manje vodenice,
oslonjene na obje obale.
Ove prelijepe i istodobno mistične građevine, podizane nad
vodom, bile su mahom od drvenog materijala i oslanjale su se
svom svojom težinom na tesana brvna, koja su osiguravala
mlinove i vodenice od velikih voda i poplava.
A da bi se pojačao vodeni pritisak, građeni su badnjevi – široke
izdužene cijevi, načinjene od drveta – koji su usmjeravali vodu na
mlinsko kolo. Građeni su od stabala šupljeg drveta, dugog od
četiri do pet metara. Ukoliko drvo nije bio dovoljno šuplje, majstori
su ga morali prokopavati velikim dijetlima, a ako nije moglo tako,
onda su građevinari morali vatrom “propaliti” badanj.
U svakom mlinu vodenički pogon činili su kolo i dva kamena,
kojima su mljeveni ječam, zob, raž, kasnije - pšenica i kukuruz, te
osovina, preko koje se prenosilo obrtanje kamenih diskova: donji
je bio stator, a gornji rotor, pričvršćen na osovinu kola, kojeg
pokreće voda. Sa gornje strane nalazili su se otvori, kroz koje je
kapalo žito, koje se, trenjem između dva kamena i mljevenjem,
pretvaralo u brašno. Žito se spremalo u “košu”, iznad kamenih
diskova.
Vodenice su najčešće bivale u vlasništvu više porodica, a ponekad
i cijelog sela. Ako je bilo više suvlasnika, svaka porodica je čekala
da dođe na nju red i ona je u tom ograničenom periodu upravljala
cijelim sistemom u mlinu – vodenici.
U njima su danonoćno boravili mahom mlinar, njegov pas i
mačka. Povremeno i na kratko u njih su ulazili i mještani, ali i
putnici - namjernici iz daleka, koji su s konjskom ili volovskom
zapregom, dovozili u mlin vreće zlaćanog ječmenog, raževog, te
pšeničnog i kukuruznog žita. Mlinarima je, kao nadoknada, davan
“ujam” ili “ušur”, odnosno, desetina samljevenog brašna, koje se
vagalo kantarom, o koji je okačena vreća, na kojem su crticama
ispisani kilogrami.
Svakog jutra preko ogromne ćuprije, izgrađene od dugačkih i
debelih jelovih i smrčevih trupaca, desetine čobana su, sa svojim
psima - jedni za drugima - pregonili svoja stada ovaca, koja bi se
potom razmilila po brdima iznad rijeke ili po okolnim crnogoričnim
šumama, u čijoj hladovini se nalazilo sasvim dovoljno svježe
trave.
Ispraćale su i njih i njihova stada na svakodnevni daleki put i
mlinareve oči, a potom ih, na kraju dana – u prvi mrak - ponovno
željno iščekivale da se, poput riječnih bujica, sliju odozgo, s
vrhova planina, žedne nakon pređenih mnogih kilometara, u
potrazi za sočnom i ukusnom travom.
Po cijeli dan znali su mlinari ne progovoriti ni jednu riječ! Te riječi
su pristizale tek sa čobanima i njihovim stadima, koja su, ili
odlazila ili se vraćala sa ispaše. Smjenjivali su se i čobani, na kraju
ćuprije, prebrojavajući svoje ovce i jagnjad i utvrđujući da li su
stada na broju ili se neka neposlušna ovca, sa svojim jagnjetom,
zagubila u nekoj od okolnih šuma.
Mlinar, njegov pas i mačka, po vazdugi dan, špartali su, jedno za
drugim i trećim - s kraja na kraj dugačkog mlina - obilazeći
kamene grdosije i prateći da li su samljevenim brašnom popunjeni
“prešljeci” u koje se, svakog trena, sa oba kamena, nasipalo
brašno od samljevenog žita.
Inače, mlinare je “bio glas” da su oni nadnaravni ljudi i da,
pogotovo za dugih noći, čuju i vide u svojim vodenicama neobična
stvorenja, koja je običan narod nazivao gorskim vilama i
šejtanima.
Kao i sva seoska djeca, i sam sam često svraćao u mlinove, koje
su najčešće opsluživali stariji mještani.
U moja sjećanja duboko se urezao magični lik starine Junuza -
bega, koji je imao dugačku bijelu bradu. Pričao mi je zanimljive
priče o izradi ogromnih drvenih badnjeva, koji su usmjeravali vodu
na okrugle kamene kotače. Kazivao mi je taj mistični čovjek kako
je ta ogromna vodena masa pokretala drvene kotače, koji su
pokretali kamene
točkove i okretali kardan ili osovinu, koja je
pokretala remen i kolo kameno, odnosno žrvanj, koji melje žito.
-Eto, tako se, dijete drago, melje žito u mome mlinu i hrani toliki
svijet...Tako izlazi gotov proizvod - brašno - govorio mi je starina,
milujući svoju dugačku bradu i uživajući u tom svom neobičnom
ritualu.
Objasnio mi je kako je vodenica jedinstvena i po tome što ima
zvono i svjetleći znak, koji navješćuje da će “koš”, napunjen
žitom, uskoro biti prazan. Naime, u košu, u koji se istresalo žito,
nalazi se i jedna papučica, koju žitarice pritišću svom težinom. Pa,
kada se određena količina žitarica samelje, pritisak na papučicu
opada, ona se diže i spušta zvono na točak mlina koji se okreće i
udara o zvono. Potom se pali i vanjsko svjetlo na mlinu i
upozorava vlasnik da će mlin ostati bez žitarica. A, ukoliko mlin
melje na prazno, onda udara kamen o kamen i obojica se ozbiljno
oštećuju u tom praznom hodu.
oOo
Vodenice i mlinovi su nezaobilazni dio naše prošlosti i nasljeđa i
treba ih više pamtiti po živopisnim, čistim i bistrim bosanskim
rijekama i mlinovima, u kojima su se mlinari nadmetali ko će više,
bolje i što prije samljeti žito seljacima, a ne ko će ispričati jeziviju
priču o đavolima i vampirima.
Jednom riječju, vodenice treba pamtiti po pjesmi, šali i razbibrigi,
kao i po toplim pričama.
Vjerujem da se slažete sa nama i vi, djevojčice i dječaci, okupljeni
oko aplikacije ABC Djeca!?
Nažalost, danas se duž mnogih rijeka i potoka mogu vidjeti
istruhnule vodenice, koje nas podsjećaju na jedno lijepo i
zapretano vrijeme.
Borimo se, s’ toga – svako od nas, na svoj način, da se mlinovi -
vodenice počnu vraćati na riječna priobalja, jer, ovo je vrijeme u
kojem je ponovno na trpezama sve više zdrave hrane i pšeničnih,
ječmenih i sojinih hljebova, koji su toliko traženi, da ih je teško
pronaći na odjeljenju za hljeb u velikim prodajnim centrima i
drugim prodavnicama. A razlog je jedan – riječ je o zdravoj hrani!
Borite se i vi da, kad odrastete, u vašem u travu zaraslom
zavičaju, na obalama vaših i naših rijeka, ubuduće osvanjuju nove
vodenice i mlinovi i da budu od veće koristi našim privrednicima,
koji će brojnim turistima pokazati šta su bosansko-hercegovačke
vodenice i mlinovi i kako je ukusan hljeb koji se pravi od brašna,
samljevenog od pšenice, ječma, zobi, heljde ili kukuruza!
Vjerujem da se i vi slažete samnom, dragi moji i dragi naši dječaci
i djevojčice, iz prostog razloga što su integralni hljeb i Aplikacija
ABC Djeca - zapravo ono najzdravije u našim društvima?
Pri
redio: Velid Džindo
Vaš V
