KONJICU U POHODE
VIŠESTOLJETNO ČAROBNO DRVOREZBARSTVO
Naša domovina satkana je od nesvakidašnjih ljepota! Svi oni, koji se rađaju na njenim cvijetnim
ćilimima, svjesni su ovozemaljskih čari. Svaki put, kada pohodim neki novi kraj ili grad, selo ili
zaselak, kada uzlazim i silazim niz strma konjička brda i planine, kada pohodim doline i ravnice
ili ostajem nijem pred modrozelenim bojama rijeke Neretve, ovih mojih deset prstiju
podrhtavaju od straha da ne pretjeram u svom kazivanju o Konjicu i Konjičanima. Nepregledna
Zelena dolina je zapravo dolina Neretve, rijeke koja izvire na brdašcu zvanom Gredelj. Odatle,
ta modrozelena ljepotica žuri prema Jadranskom moru, noseći u svojim njedrima brojne hranljive
materije i minerale.
Poštovani i odani nam čitaoci ovog projekta - Aplikacije ABC Djeca - danas vam se javljamo sa
konjičkih perivoja, sa nepreglednih riječnih obala i planina. Odnedavno, uz brojne druge ljepote,
smiješi nam se evo i veleljepni konjički kameni most, koji izranja iz modrozelene čarobne rijeke.
Gledajući njenu ljepotu ne mogu, a da se ne prisjetim jednog od brojnih znamenitih Konjičana,
rahmetli Afana Hajduka, konjičkog biznismena, jezikoslovca i nadasve borca i branitelja ovog
živopisnog kraja, sa kojim sam godinama pleo konjičku priču o Mostu, koji se, pred našim
očima, sve brže i brže izdizao iz modrozelene rijeke. Traju u meni njegove tople, osmišljene
riječi zanesenjaka svojim gradom, rijekom i mostom.
U tim našim razgovorima obojica smo osjećali treperenje naših srca na sjećanje konjičkog i
bosansko-hercegovačkog velikane sa tih prostora Zulfikara Zuke Džumhura, pisca i boema, koji
je ostavio neizbrisivi trag na ovim zanosnim konjičkim i bosanskohercegovačkim tragovima.
Pominjali smo u tim našim razgovorima i brojne druge velikane, među njima i slikara Lazara
Drljaču, novinara Mirsada Čuklea, koji i dan danas snuje najljepše priče o rodnom gradu. Nizali
su se biseri na Neretvi i njenim obalama, na Neretvici, Prenju, Boračkom jezeru i Idbarčici, kao i
brojnim drugim konjičkim ljepotama.
Današnju konjičku priču posvećujem tamošnjim zanatima, među kojima posebno mjesto
zauzima nadaleko poznato konjičko drvorezbarstvo. Prije osamnaest godina upoznao sam u
Konjicu nadaleko poznatog stvaraoca i zanatliju Sejfudina Vilu, sa kojim sam obišao sve pogone
u njegovoj rezbarskoj radnji. Zastao mi je dah kad sam se prvi put susreo sa Vilinim rezbarskim
namještajem - kaučima, stolovima i stolicama, kao i drugim rezbarenim stolarskim biserima.
Tek tada mi je bilo potpuno jasno zašto su konjički drvorezbari, 1896. i narednih nekoliko
godina,”vedrili” i “oblačili” po Budimpešti, Briselu i Beču, gdje su drvorezbari sa obala
plahovite Neretve, na djelu, pokazali vrhunsko znanje i umijeće o ovom prelijepom zanatu!
Uz drvorezbare, u tim vremenima, o Konjicu se godinama govorilo o drvoprerađivačima,
metalcima, ali i slikarima, muzičarima i poetama. Spominjane su u ovom prelijepom gradu
preslice, sehare, raznorazne kutije, kao i druge unikatne rezbarije, o čijoj ljepoti su odlučivali
brojni konjički drvorezbari.
U to vrijeme dominirale su porodice drvorezbara Mulići i Nikšići. Putopisac Hajnrih Renner
boravio je u dva navrata u Konjicu;1885. i 1895.godine. On je “vrijedno preporučio i direktni
izlet iz Konjica u dolinu Bijele…gdje se izrađuju veoma lijepe drvene rezbarije i sprave, osobito
oni sanduci u kojima seljaci spremaju svoje haljine i vrijedne stvari”.
Početkom Dvadesetog stoljeća u gradu je počeo i prvi duborezbarski kurs, a 1911. godine
zvanično je registrirana radionica za obučavanje za fino rezbarstvo. Uglavnom, obučeni stolari su
u velikom broju otvarali vlastite stolarske radionice!
Tadašnji drvorezbari koristili su dlijeta bez drške i s’ uspjehom su proizvodili finalni reljefni
proizvod, koji je privlačio pažnju brojnih kupaca, koji su svakodnevno svraćali u rezbarske
radnje.
U to doba rezbarenje se vršilo u više faza i u zavisnosti od vrste šare, te efekata koji se žele
postići. U tom vremenu spominjane su Bosanska, Arapska i takozvana Duboka šara.
Porodica Nikšić je te daleke 1928. godine osnovala vlastitu drvorezbarsku radnju. Za nacionalni
spomenik Bosne i Hercegovine proglašene su drvorezbarske zbirke namještaja porodice Nikšić,
te Muzej “Mulićev rekord”, sa šezdeset i tri predmeta, zajedno sa Radionicom u vlasništvu
Sejfudina Vile, smještenoj u porodičnoj kući.
U razdoblju 1907-1978. samostalnu radionicu otvorio je Ismail Mulić, koji je rođen u gradu na
obalama Neretve. Završio je drvorezbarski zanat i stariji Konjičani ga se sjećaju kao uspješnog
privrednika, koji je bezmalo svakodnevno usavršavao vlastitu proizvodnju, sa impresivnim
modernim asortimanom i uvođenjem savremenih mašina. Njegovi proizvodi ukrašavani su u to
vrijeme ženskim vezom i većina njih dobili su priznanja na brojnim sajmovima i međunarodnim
izložbama.
Veliku pažnju konjički drvorezbari su pridavali uređenju enterijera religijskih zajednica. Tako su
nikle desetine džamija u našoj zemlji, ali i u Turskoj i Crnoj Gori, koje su odisale ljepotom i
funkcionalnošću konjičkih drvorezbarskih stvaralaca. Malo gdje su se mogli vidjeti takvi biseri,
poput konjičkih drvorezbarskih prozora, pa mihraba, levhi, mimbera, ćurseva, vrata, ograda i
listera. Zatim, rezbarenih kutija, stalaka, okvirova, tavli, sećija, kreveta, spavaćih soba,
kompletnog uređenja najsavremenijih konferencijskih sala i rezidencija. Zanimljivo je da su baš
u Konjicu proizvedene stolice za Papu, prilikom njegovih dviju posjeta našoj domovini.
Zanimljiv je i podatak da je prije Drugog svjetskog rata Mulićeva radnja zapošljavala, vjerovali
ili ne, tristo šezdeset radnika, koji su oduševljavali kupce čak u četrnaest zemalja. U to vrijeme iz
Konjica je izvožen namještaj čak u četrdeset zemalja! Uz pomenuti asortiman, konjički
drvorezbari su proizvodili najkvalitetniji stilski namještaj. U toj proizvodnji korišten je
najsavršeniji metod obrade i zaštite plemenitog drveta i na taj način stvarala bosanska tradicija i
baština. I, što je posebno zanimljivo, sve je rađeno ručno, što je uljepšavalo finalni proizvod, koji
je izsijavao originalnošću i neponovljivošću!
Pred Drugi svjetski rat, godine 1936, Ismail Mulić u svoju radionicu je uveo mašine za obradu
drveta. Zapravo, to su bile jedine mašine te vrste u Konjicu u periodu između dva svjetska rata.
Takođe, da bi svoje proizvode učinio što atraktivnijim, angažovao je darovite konjičke žene da
vezu različite predmete – podmetače, stolnjake i jastuke, koji bi ukrašavali i upotpunjavali
njegove proizvode od drveta.
Po završetku Drugog svjetskog rata Mulić je otvorio vlastitu radnju, a prizemlje svoje kuće
pretvorio u muzej, što je ostalo do dana današnjih! Nakon smrti Ismailove 1978. naslijedio ga je
Anđelko Stanić, daroviti drvorezbar, koji je s uspjehom vodio Mulićevu radionicu, a 1993.
godine Mulićevu kompaniju naslijedio je njegov unuk Sejfudin Vila, sa kojim sam više puta
snimao intervjue i divio se rezbarskim čudima konjičkim, iza kojih je stajao baš on - gospodin
Vila.
Odlasci jednih i dolasci na njihova mjesta novih drvoprerađivača, sačuvali su istoriju
drvorezbarstva, tako da je ova tradicija ubrzo uvrštena i na listu nematerijalne baštine UNESCO-
a! Desilo se to prije nepunih šest godina!
Očito, stoljetna tradicija konjičke porodice Nikšić je i dalje vrlo visoko na listi najboljih, tako da
su uspjesi nebrojeno puta do sada bili i ostali promotori i naše domovine Bosne i Hercegovine.
Zanimljivo da je i Evropska unija prepoznala brojne konjičke vrijednosti, a uz sve to treba na
kraju reći da menadžment konjičke drvorezbarske kompanije planira izgraditi muzej, koji će, van
svake sumnje, postati atraktivno mjesto za posjetioce iz cijele Bosne i Hercegovine, kao i drugih
država.
Iz kompanije javljaju da se nadaju da će razviti model, koji će moći poslužiti kao primjer za
održivu promociju kulturno-istorijskog naslijeđa, tvrde nasljednici porodice Nikšić!
