Ni same Sarajlije ne znaju koliko zapravo ima mostova na rijeci Miljacki, na njenom kratkom putovanju od dva izvorišta – paljanskog i mokranjskog, do njenog uviranja u rijeku Bosnu, u dužini od 36 kilometara.
U prvi mah nisu se snašli ni naši turistički vodiči Edin i Zlaja. Samo su se međusobno zagledali i uglas nasmijali i rekli mi - to je Velide tvoj posao. I mada sam nebrojeno puta u svom životu prešao preko svih tih mostova, morao sam pokucati na vrata nadaleko poznate Wikipedije, čiji su pisari napravili ovakav spisak mostova i ćuprija u jedinom olimpijskom gradu na Zapadnom Balkanu: Kozija, Šeher – Ćehajina, Careva, Latinska, Ćumurija, Drvenija, Čobanija, Festina, Ajfelov most, Skenderija most, Most Suade i Olge, Most malezijsko-bosanskohercegovačkog prijateljstva, Rimski i Ars Aevi most.
U razradi priče o svim sarajevskim mostovima, uz već pomenute, Wikipedijina višejezična enciklopedija pominje i sljedeće ćuprije i mostove – Carev most, Hadži Bešlijin most - izgrađen 1792. godine - mostove Hadži Nuhana Bičakčića i Čiršihana most, oba izgrađena potkraj 18. stoljeća i Novi most kod Vijećnice. Pominju se još i Rustem pašin most, na riječici Željeznici na Ilidži, sagrađen u šesnaestom stoljeću i Most na Plandištu, u istom stoljeću.
Onda sam ja sjeo i ispijao kafu dok su Edin i Zlaja spremali ruksake i kretali na svoj put.
oOo
EDIN – Sanjao sam Zlaja sinoć čudan san. Letio sam, poput drona - baš kao Grk Dedal i njegov sin Ikar - od rijeke, do rijeke, od mosta, do mosta, od mora, do okeana...Aman, šta sam sve vidio...
ZLAJA – Šta mi kažeš...A, ko su bila ta dvojica...kako reče – Dedal i Ikar...
EDIN – Nije valjda da si zaboravio...To su ti, jarane – kako kaže grčka mitologija - bili prvi ljudi ptice, koji su poletjeli. Grk Dedal napravio je krila sebi i svom mlađahnom sinu Ikaru, namazao voskom pera i dugo, dugo obučavao sina kako da leti. Pazi sine i ne leti previsoko – istopiće ti se vosak na jarkom ljetnom suncu - ali, nemoj letjeti ni prenisko, jer ćeš umočiti krila u morsku pjenu i nećeš više moći letjeti, savjetovao je Dedal sina Ikara.
ZLAJA – I šta bi kad konačno poletješe...
EDIN – Šuti, dragi Zlaja, desio se belaj. U početku leta sve je išlo po planu. Preletjeli su grčke otoke Sam, Del i Lebint, a onda je Ikar, opčinjen ljepotom letenja, poletio previsoko. Vrelo sunce zagrijalo je vosak, pera su se razdvojila i on je pao u more i nestao u pobješnjelim morskim talasima. Nemoćni otac Dedal tužno je gledao s nebeske visine kako njegov sin nestaje pod vodom. Sletio je na obalu i dugo, dugo plakao. Tog dana nazvao je Ikarijom mjesto gdje je nestao njegov sin Ikar...
ZLAJA – Sa viševjekovnim zakašnjenjem izražavam saučešće drugu Dedalu. A, ako ćemo pošteno, kriv je i otac koji nije smio pustiti nedužno dijete da leti tako visoko... Uvijek je bilo dobrih, ali i neodgovornih roditelja na dunjaluku, moj Edine...Nego, šta si još sanjao, pa mi izgledaš tako blijedo i neispavano....
EDIN - Kako već rekoh – letio sam svunoć iznad naših rijeka i prelijepih mostova ... Kao da i sad vidim ćuprije na sarajevskoj Miljacki - Čobaniju, Ćumuriju, Drveniju, Latinski most, Koziju ćupriju, pa Most ratnih heroina Suade i Olge, Rimski most...Znaš šta je Zlaja....Predlažem ti da odmah uprtimo ove naše rančeve i da, poput dronova, preletimo naš šeher grad i da se nagledamo rijeka i mostova prelijepih...
ZLAJA – Vala, ako baš hoćeš – hajdemo...Ja ću prvo otrčati na Baščaršiju i kupiti nam u burekdžinici Bosna jedno dva kilograma bureka i i dva jogurta, pa ćemo u prvom danu obići ove sarajevske mostove..
EDIN – Jok, nećemo tako... Sješćemo u tramvaj, kupiti burek i jogurt, i voziti se obalama Miljacke, šetati od Kozije ćuprije, pa sve do Ilidže i Rimskog mosta. Kažu, ni manje rijeke, ni više mostova na njoj.
ZLAJA – Čuo sam...Nego, hajdemo trkom do Baščaršije, a potom - produžimo do Kozije ćuprije, na južnoj kapiji šeher Sarajeva.Tri – četiri....Sad...
EDIN – I, evo nas pred veličanstvenom Kozijom ćuprijom. Pogledaj, Zlatane, ovaj srednjovjekovni biser graditeljstva...Šta ono piše na onom ogromnom kamenom bloku Zlaja...
ZLAJA – Sačekaj trenutak, da priđem bliže ćupriji... Aha, piše - ”Sagradi se ovaj divni kiosk, ko ga vidi, misli da je časni raj.
Jedan derviš mu izreče kronostih: Sastajalište zaljubljenih, krasno mjesto. Godina 985. H. (1577/78)
EDIN – Vidiš, ćuprija premošćuje drum, odnosno put, kojim se u Osmanlijsko doba, putovalo iz šehera, prema istočnim dijelovima Carstva i tako sve do Carigrada, moj Zlaja.
ZLAJA – Koliko znam, Kozija ćuprija je jedan od četiri stara mosta, koji su još uvijek sačuvani na području grada, a riječ je Šeher – Ćehajinoj i Latinskoj ćupriji, te Rimskom mostu, na Plandištu kod Blažuja.
EDIN – Prema narodnoj legendi, siromašni pastir čuvao je koze uz rijeku Miljacku i vidio je da se koze okupljaju oko jedne ade i velikog grma na njoj. Kada je prišao, ugledao je pastir ćup pun zlatnika. Tim novcem platio je sebi školarinu, a kada je postao ugledan i bogat čovjek - odlučio je sagraditi most na rijeci Miljacki, i to baš na istom tom mjestu, gdje su koze otkrile ćup pun zlatnika.
ZLAJA – Idemo dalje, niz rijeku Miljacku, prema Šeher – Ćehajinoj ćupriji, preko puta Vijećnice. Ona je danas nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Malo se zna o izgradnji ovog mosta. Prema jednom natpisu, ćuprija je izgrađena 1585./1586. godine. Samo ime ćuprije navodi na tumačenje da ga je podigao neki šeher-ćehaja Sarajeva.
EDIN - Po jednoj poznatoj priči, graditelj mosta bio je Hadži Husein Hodžić, koji bijaše šeher-ćehaja Sarajeva. Odlučio je izgraditi most kad mu je jedini sin, Mustafa, otišao u Carigrad. Počne gradnju i umre. Kada je njegov sin Mustafa čuo žalosnu vijest, vrati se u rodni grad i dovrši djelo koje je započeo njegov otac. Kažu da je taj Mustafa Hodžić ukopan na Alifakovcu, ponad Sarajeva.
ZLAJA – Od Vijećnice – do Careve ćuprije poslije rata 1992-1995. sagrađena su dva nova i prelijepa mosta, kojima smo se spustili do ćuprije starice – Careve ćuprije, nadomak Baščaršije i Careve džamije. Ćupriju je sagradio osnivač Sarajeva, plemić Ishabeg Ishaković, u 15. vijeku. Nakon rušenja mosta u velikim poplavama, 1619.godine, kameni most će kasnije sagraditi hadži Husein-aga Haračić.
EDIN – Stojimo sada evo na Principovom mostu. Tako se zapravo zvao ovaj most od 1918. do 1992., po mladiću, koji je bio član revolucionarne grupe Mlade Bosne, koja se borila za slobodu. Nažalost, taj mladić je izvršio atentat na austrougarskog nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, što je bio povod za Prvi svjetski rat. Nakon devedeset druge vraćeno mu je ime Latinska ćuprija. Riječ je o jednom od najstarijih mostova u olimpijskom Sarajevu, koji je sagradio sarač Husein, a kasnije je na tom mjestu sarajevski ajan Ali Ajni 1565. sagradio kameni most.
ZLAJA – Idemo dalje. Ispod Latinske ćuprije, u blizini At mejdana, nalazi se Ćumurija most. Most je izgradio Hadži Hasan 1556. godine i popravljan je nekoliko puta. Most je zamijenjen željeznom konstrukcijom 1886. godine.
EDIN – Drvenija most je sagrađen za vrijeme Austro-ugarske vladavine, 1898. godine. Nalazi se kod poznate Srednje škole učenika u privredi i preko puta glasovite Prve gimnazije. Često ga je plavila nabujala Miljacka, pa je osamdesetih prošlog vijeka drvena konstrukcija zamjenjena betonskom. Obnovljen je nakon rata 1995. godine.
ZLAJA – Spuštamo se niz rijeku Miljacku i evo nas i kod glavne Pošte i zgrade Pravnog fakulteta. Prelazimo preko mosta Čobanija, drugi most nakon Kozije ćuprije, koji je takodje podigao jedan humani čobanin, izvjesni Hasan Vojvoda, koji je sagradio ćupriju 1557.godine. Niže nje je 2012. godine izgrađen most neobičnog imena – Festina Lente – što u prevodu znači Požuri polahko, koji vodi u Akademiju likovnih umjetnosti. Projekat su uradili studenti Adnan, Amila i Bojana. Prelijepi oboje - i most i zgrada Akademije. Kao i njegovi projektanti...
EDIN – Korak po korak, u prvi mrak, stižemo evo na Skenderiju i na Eiffelov, ranije most Skenderija, koji je sagrađen 1893. godine, po nacrtima francuskog inženjera Gustava Eiffela. Nastavljamo šetnju prema naselju Grbavica, i evo nas na Mostu nazvanom po dvjema heroinama – Suadi i Olgi, koje su stradale na početku agresije na BiH, 1992. godine. Dubrovčanka Suada Dilberović bila je studentica pete godine Medicine, a Olga službenica u Skupštini republike BiH.
ZLAJA – Novi mostovi niču kao gljive nakon kiše i duž korita rijeke Miljacke i u njenom toku pored Vilsonovog šetališta. Most Ars Avi izgrađen je spram Zemaljskog i Historijskog muzeja. Dizajnirao ga je italijanski arhitekta Renzo Piano, inače počasni građanin olimpijskog grada. Most je otvoren 20O2. godine.
EDIN – Most bratstva i jedinstva podignut je 1951. godine u Ulici Hamdije Čemerlića, koji spaja dva velika sarajevska naselja – Grbavicu i Pofaliće, a most u Ulici Topal Osman - paše, izgrađen 1973. godine povezuje naselja Grbavicu i Socijalno. Nedaleko od ovih ćuprija izgrađeni su i mostovi u Ulici Azize Šaćirbegović, koji spajaju naselja Dolac Malta i Hrasno i Most malezijsko-bosanskohercegovačkog prijateljstva, kao i most Kongresmena Mc Closkeya na Otoci, posvećen američkom kongresmenu Francisu Xavieru Franku, prijatelju naše domovine, koji se borio za obuzdavanje agresije na BiH.
ZLAJA – Ovom podugačkom spisku sarajevskih mostova pridodaćemo i most kod indonežanske Istiklal džamije, kao i mostove kod Grasa i Fis-a. Našu priču završavamo Rimskim mostom na Ilidži, koji predstavlja građevinu upečatljivog izgleda, izgrađena na Plandištu pokraj Ilidže. Most se prvi put spominje u šesnaestom vijeku, oko 1550.godine. Spominje ga mletački poslanik Katarin Zeno, koji je zapisao kako taj most na rijeci Bosni ima sedam lukova. Most je obnovio 1762. godine turski Rustem paša Hrvat.
oOo
EDIN - Našu priču o bosanskohercegovačkim ćuprijama i mostovima, poput Arslanagića mosta u Trebinju, Mehmed paše Sokolovića, na Drini, Karađoz-begovog mosta u Blagaju, mostu na Žepi, na Dumanu u Livnu, u Jablanici, na Neretvi, te Starom mostu u Mostaru, Kamenoj ćupriji u Konjicu i brojnim drugim prelijepim građevinama, koje spajaju riječne obale, nastavićemo u sljedećem letu iznad rijeka zemlje Bosne.
(Opciono Photo Gallery – Mostovi Sarajeva)
