OTPAD VRIJEDAN ZLATA
U današnjem javljanju, draga ABC Djeco i omladino, odlučismo da vam ispričamo sve što
znamo i što smo i sami skoro naučili. Riječ je o reciklaži! Šta je reciklaža, pitate se vi, a mi vam
evo iz prve ruke odgovaramo: Reciklaža je postupak izdvajanja materijala iz otpada i njegova
ponovna upotreba!
Možda je prerano za vaš uzrast da vas opterećujemo tom temom, ali, bolje je na vrijeme da i
sami spoznate koliki je značaj prerađenog materijala, na putu do potpuno novih proizvoda! I uz
to jačati vlastiti budžet i bdjeti nad čistim zavičajem i vlastitim zdravljem!
Sagovornik nam je Sarajlija Dubravko Zanutini, koji je, tragajući za otpadom, na određeno
vrijeme napustio svoj sarajevski stan i skrasio se u Ilijašu, industrijskom mjestu nadomak našeg
glavnog grada.
Gospodine Zanutini,možete li nam detaljnije pojasniti sve što znate o pojmu reciklaže?
- Glavni cilj je: smanjiti potrošnju svježih sirovih materijala, pretjeranu upotrebu energije, te
zagađenje zraka! Nema nam druge nego smanjiti emisiju gasova staklenika, kazao nam je ovaj
vrijedni borac za čistu prirodu. Podsjećam naše mlađahne čitaoce da materijali, koji se mogu
reciklirati, uključuju brojne vrste stakla, papira, metala, plastike, tekstila i elektronike. Oni se
donose u centar za sakupljanje ili iz kontejnera, nakon čega se prerađuju i dobijaju novi
materijali za proizvodnju. Na taj način mi dobivamo svježe zalihe istog materijala, kazao nam je
Zanutini.
Kada se odlučio da, čekajući bolji posao, počne vlastitu borbu sa otpadnim materijalima,
Dubravko Zanutini se u prvi mah, posvetio izradi unikatnih lampi od recikliranog materijala!
Uz njegovo odobrenje ukoračih i ja u taj svijet praznih boca, starih kućanskih aparata, metala,
komada stakla i tekstila, kao i gotovih proizvoda, koji plijene ljepotom i skladnošću.I izrodi se
evo ova priča u kojoj će se vjerovatno prepoznati mnogi Dubravkovi saborci i sapatnici, koji
strpljivo čekaju svoj voz za obećanu budućnost. Da ne zaboravimo: Ovo je priča o nekadašnjem
vrsnom metalcu i hrabrom branitelju Bosne, koji je godinama neumorno očekivao da dočeka
„obećani voz, za bolju i sigurniju budućnost“.
Dubravka Zanutinija mogu prepoznati hiljade znanih i neznanih, dobrih Bosanaca i
Hercegovaca, koji su, kao jučer, bili neko, a danas su samo puki statistički podaci. Evo me u
Dubravkovom privremenom domu i slušamo ostatak njegove priče. On zamišljen nad stolom, a
ja nad još uvijek ne ispričanom pričom. Iz moje privremene sobice gledam u željezničku prugu,
kojom je, ko zna gdje, u prošlom stoljeću, otputovala jedna Selma, koju je humorista Vlado
Dijak satima preklinjao da se ne naginje kroz prozor. A ona se trefila kao neposluško, pa to ti je!
Nego Dubravko, što rekao znameniti Mak Dizdar, ko si ti, odakle su tvoji Zanutiniji?
-Moj deda je bio Talijan, koji je ranih tridesetih prošlog stoljeća došao u Kotor u Crnu Goru,
tamo upoznao moju baku i tamo je rođen moj otac.Tamo su živjeli neko vrijeme. Kada je deda
umro, baka i troje djece, moje dvije tetke i otac, dojezdili su preko brda i planina u Sarajevo i
tako je počela priča o našim Zanutinijima, prisjeća se Dubravko. Priča nam potom da je otac sa
svojom familijom živio na sarajevskom Bistriku, gdje je rođena Dubravkova mati i tamo su
počeli da žive zajedno. A otkud Dubravko metalac u čarobnom svijetu umjetnina, koje se
danonoćno rađaju u tvojim rukama, i to baš – iz običnog otpada?
- Ovo vrijeme nema definicije! Najvjerovatnije vrijeme u nevrijeme i vrijeme za pogrešne ljude.
Ja tragam za dobrom riječju koje nema, tragam za poštenim čovjekom, ali – malo ih je... Sve je
počelo davne 1996. Odmah nakon rata, kad smo svi bili isti. I većina mojih djela nastajalo je – iz
smetljišta! Da, iz smetljišta. Ili iz otpada, da kažem i tu ljepšu riječ. Pošto je u ratu samo ostalo
ono što ne može da gori, a to je najviše bilo staklo i metal.Tako da sam imao izobilje materijala i
nešto me jednostavno vuklo naprijed, da svojim rukama pravim nešto posebno. Počeo sam sa
praznim flašama, sa otpacima od raznih mašina, kao što su pegle, mašine za meso, stare đezve.
Sve sam to pokušao da vratim u život, tako da sam svaki taj predmet osvijetlio i dao mu neku
novu dušu. Devedeset posto mojih radova su lampe i predmeti koji svjetle, jer je svjetlo ipak
život. Materijal mi je bio džaba, a otpada je bilo jako puno. Posvuda oko nas bilo je stakla i
metala na bacanje. Tako su počele nastajati moje lampe. Ima ih širom naše drage BiH, a Bogami
ih ima i diljem svijeta! Dospjeli su i do Amerike i Australije. Mogu se pohvaliti da čak imam
jednu i u Novom Zelandu...Očito, ljudu su prepoznali da reciklaža u njihovom svijetu znači
puno. Nažalost, kod nas to ne znači ništa.Vidimo da se sve to zagađuje i baca, a sve bi se moglo
iskoristiti. Ima dosta načina da se stari materijal maksimalno iskoristi i preradi u nešto novo. To
je moja vizija, prijatelju. Ja sam takav i ne mogu se mijenjati. Sve što je odbačeno i nekom nije
za upotrebu, ja mu mogu udahnuti neku novu vrijednost.
I mislim da ću ovo raditi i dalje i neću tek tako odustati od ovoga što sara radim.
Dosta su suženi mnogi puti, moj Dubravko. Očito, treba ih širiti, a Vi ste čovjek koji to umije i
hoće da uradi.Vi ste u najtežim trenucima iskazali i svoju ljubav prema domovini. Stali ste na
linije odbrane. Preskakivali ste brojne nevolje koje su se rojile svakodnevno pred vama i okolo
vas. Kako počinje jedan vaš radni dan, u kojem ćete osigurati taj reciklirani materijal i Vašim
zlatnim rukama ga pretočiti u neku novu vrijednost?
- Sve počinje na otpadu. Pošto ovdje postoji veliki otpad, a poznajem ljude tamo, tako da i
dobijem dosta tog materijala, nešto ne moram čak ni platiti, a vremenom sam i ja nakupio dosta
starih predmeta i materijala i jednostavno – to nekako dođe do čovjeka, donese ga vakat... Ne
radim baš svaki dan. Ne mogu. Mnogo je naporno. Meni ideje pristižu iz različith pravaca. Ja
zapravo i ne znam odakle! Ali, dolaze. Ne mogu vam to opisati. Kad vidim neku stvar, ja već
znam kakva će ona biti nakon obavljene obrade...Ja ne znam, valjda neki dar...I kad vidim tu
stvar, ja dobro zam u šta ću je svojim rukama pretvoriti. Dakle, nemam zaokruženu ideju
odmah, ali ona, kad-tad dođe u moj atelje...
Dubravko, ljudi danas teško žive i što je vrlo uočljivo – kratko žive. Mnogima život protiče u
mukama. Ovo što svi vi, kao i mnogi drugi oko vas, preživljavate, zapravo je rovovska borba!
- Pa, najlakši model komunikacije je telefon ili moja facebook stranica.Tamo je sva moja ponuda
recikliranih predmeta. Ako želite da postanete moj prijatelj, tu sam. Nema tu nikakvih ograda!
Ja sam godinama radio u sarajevskom „Pretisu“ i bio sam poštovan. Proveo sam cijeli rat u rovu.
A i pored svega što me je snašlo, ja sam i danas pun snage, volje i želje da uspijem i da nastavim
tamo gdje je stao otac! Bio je metalac. I kovač. I on je volio da pravi vrlo rustikalne predmete,
lustere, lampe, svijećnjake. Najvjerovatnije da sam i ja pokupio od oca neke vrline i baš mi je
drago da sam taj talenat pokupio baš od svog oca. Pošto je imao posao, to mu je bio hobi. Izlagao
sam do sada na mnogo mjesta. Čak i u Zagrebu. Nažalost, devedeset i devete prošlog stoljeća svi
su me u tom gradu gledali kao Bosanca, tako da nisam baš bio primljen i izostao je moj uspjeh.
A ovdje, u mom Sarajevu, mome rodnom gradu, imao sam do sada nekoliko izložbi. Nije bilo
loše, ali, da budem iskren, nisam nešto posebno dobro ni prošao. Ljudi su puni hvale, ali – od
riječi „hvala“ se ne živi, zar ne?! Da budem iskren, po drugi put, nisam ja nezadovoljan. Ama
jok! Meni je dovoljno i kad se ljudi interesuju za moj rad i moje predmete. Lijepo mi je čuti kad
neko kaže neke tople i lijepe riječi. Na kraju, nije sve ni u novcu, iako od toga živimo! Ja se
nadam da će se i moja upornost isplatiti. Kad – tad. I da ću raditi posao koji volim. A to su ovi
moji mali, kako bih nazvao...umjetnički radovi!
Vi od otpada pravite remek djela! Bili ste hrabar borac. Metalac. Heroj ovog vemena.Vi se borite
na jedan specifičan način za opsatanak i život dostojan čovjeka. Gledam ove vaše tapete na zidu,
koje krase brojne dječje sobe? Za koga to radite?
- I to mi je došlo napamet. Izenada. Na pitanje jednog mog prijatelja da li mogu nešto da uradim
za njegovo dijete, ja sam dekorirao dječiju sobu, tako da mi ni nije stran ni moleraj. Najbitnije je
da si kreativan. Sve što je vezano za umjetnost i boje, mene to privlači i ja dajem sve od sebe. A
ovo što vidite na zidu? Ovo su davno nekad bile čestitke za novu godinu. Počeo sam svojeručno
da ih pravim i da ih prodajem ili šaljem mojim prijateljima. To sam radio prije rata. Nažalost, to
je vrijeme prošlo. Nema više ni čestitki. Sve se svelo na sms...Nema nažalost više ni druženja.
Robovi smo tehnike i tehnologije. Posvuda oko nas laptopi, telefoni...I gluha samoća. Od
elektronskih druženja nažalost, nema ništa...Zaboravih vam reć': Moja ljubav je i nakit.To traje
od srednje škole. Onako, za svoje djevojke. Ja volim sve ono što je neko odbacio, da mu vratim
život. Sjećate li se znački? One su takođe prošle. Stoje negdje po prašnjavim albumima i na
reverima propalih odijela.
Šta bio sa tvojim Zanutinijima, pitam ga na kraju ovog, nama prijatnog razgovora sa gostom
priče?
- Ja sam jedini Zanutini koji je živ! Ovdje, u Bosni i Hercegovini. Ima nas jako puno po
Argentini, Čileu, Italiji... Čak sam našao jednu gospođu u Sloveniji...Nismo rod. Ovdje, u
Sarajevu i državi ostao sam samo još ja. S druge strane, mora se biti pozitivan. Bez obzira što
kola ponekad jure nizbrdo. A tare me dosta toga u životu. Svi mi imamo dosta loših dana i
trenutaka, ali, mogu vam reći da me ovaj moj posao liječi! Bez obzira što sam odbačen od
društva, bez stalnog posla, ali, vadi me ovaj moj posao, kakav god da jeste. Ako se ovo može
zvati poslom. Mislim da bi se ovo prije moglo nazvati umjetnošću. Dakle, da nisam ovakav,
možda bih završio i u nekoj bolnici ili ustanovi za nedorasle ili prerasle. Ovo je moj lijek. I još
nešto - ipak, nada umire zadnja. Ja ću nastaviti da od starog materijala pravim nešto novo. I neću
posustati. Ne znam gdje ću biti sutra?! Stvarno ne znam...Ne vidim se nigdje. Bilo kakav stalni
posao bi me malo prodrmao. Vratio bi me u neku normalu. Od svog umjetnčkog rada u ovoj
državi nema ništa. Nažalost. Ja ću radit' i samo radit', a dokle ću dobacit', to samo Bog zna.
Protutnjali su mnogi vozovi kroz Podlugove! Svoj voz za bolju budućnost ostade da čeka i
Dubravko Zanutini....Dokle?
