BJEŠE NEKAD - MLIN DO MLINA….
Mlinovi i vodenice vjekovima su prehranjivali generacije naroda iz cijelog svijeta.
Vremenom, rijeke su odnijele na hiljade ovih riječnih objekata, koji su preuzeli neku drugu funkciju: Postali su, uz ostalo i - turistička atrakcija! Ovo je podsjećanje za vas, ali i za nas, draga naša ABC Djeco, koja svakoga dana, u svakom pogledu, na jedno mjesto, okupljate sve više svojih drugara iz cijelog svijeta!
Čestitamo svima vama ABC Djeco, kao i našim poslovnim prijateljima – a i jednih i drugih je svakoga dana, sve više i više / koji ste sa nama i uz nas i uz minula vremena/ i s’ ciljem da vam iz naših brojnih sehara iznesemo na svjetlo dana vrednote minulih vremena, u kojima su davno nikli i naš Bosanski jezik, ali i brojne druge vrijednosti, otrgnute od davne prošlosti.
Na redu je “Mlin do mlina, vodenica do vodenice”…
U pripremi za ovo priču prisjetismo se na tuzlanski Dokića mlin, koji se nalazi na rječici Lupljanici, koji je udaljen devet kilometara od Dervente. Kažu da je ova vodenica izgrađena davne 1907. godine. U više navrata je renovirana, a stotinu i tri godine docnije je i potpuno obnovljena. I dan danas je u vlasništvu porodice Dokić. Mlinari melju kukuruz, pšenicu, ječam, raž i heljdu. Oko vodenice podignuto je sa branom i više mostića, brvnara u izgradnji, ljetnikovaca…Vele seljani da je u planu izgradnja ribnjaka, većeg prostora za sportske aktivnosti i još nekoliko novih mostova i brana na rječici Lupljanici. Tamošnji ribari pričali su nam, cijeli ljetni dan do podne, kako se u ovoj rječici mogu naći prelijepi primjerci šarana, klijenova, somova i svakojakih drugih riba.
Nekada su vodenice bile obične i neugledne "krovinjare", pokrivene šindrom. Građene su na potocima i obalama rijeka, gdje su tadašnji mlinari imali brane i ustave, a na većim tokovima ulogu brana imali su "jazovi", kojima bi se željena količina vode odvajala i usmjeravala na mlinski pogon. Inače, vodenice su odavno građene od vodeničkog točka, mlinskog kamena i nasipne kupe. Rijeke i potoci pokretali su vodenički točak, koji je, sistemom vratila, pokretao mlinski kamen, koji je rotirao na takozvanom “stacionarnom kamenu”, a brašno, koje su domaćini zvali mlivom, bile su zapravo obične žitarice.
Mlinovi i vodenice bili su važni objekti, koji su prehranjivali brojne porodice. Kažu da je u mnogim kućama živjelo i po trideset članova porodica. Većina ukućana mahom su mljeli žita i proizvodili brašno, te utovarali i istovarali robu, prije nego što su moderni mehanički mlinovi postali potpuno uobičajeni. Tadašnji mlinovi za mljevenje žitarica bili su posebne vrste, koje su se koristile kroz istoriju, uključujući ručne pokretne vodenice, zvane ručni mlinovi. Jednom riječju, bile su to najjednostavnije vrste mlinova, koji su se koristili u domaćinstvima za sitno mljevenje žita.
U današnje vrijeme počeli su se koristiti i takozvani “vatro mlinovi”, koje pokreće vjetar. Postavljeni su obično u područjima poznatim po vjetrovima. Moderni mlinovi su zapravo takozvani industrijski, jer koriste motore i sofisticirane tehnologije za brzo i efikasno mljevenje velikih količina žitarica. Osim pomenutih, pamtimo takozvane “potkovače”, sa točkom postavljenim vertikalno, koji je koristio snagu vode koja pada s visine. Vodenice sa horizontalnim točkom pokretale su točak direktno i imale su ključnu ulogu. Omogućavale su mljevenje žitarica i na taj način podržavale poljoprivrednu proizvodnju i trgovinu.
Tako je bilo i na Umoljanima, selu na Bjelašnici. Riječ je o čarobnom planinskom naselju, koje ima mnogo toga ponuditi u sva godišnja doba. Selo se nalazi na 1.353 metara nadmorske visine. ‘S lijeve strane puta smještene su stare vodenice na vrelu Sedrenik, koje izviru iz kamenih pukotina. Mlinovi u ovom području spadaju u vrstu malih potočnih vodenica i svi su horizontalno postavljeni vodeničnim kolom. Na potocima umoljanskim radilo je birvaktile i po sedam vodenica. Takve vodenice najčešće su se sretale na malim bosanskim vodotocima. Pored ovih vodenica na Studenom potoku, u kanjonu rijeke Rakitnice još je samo vidljiv temelj objekta, te jaz i podzida i nema nikakvih drugih ostataka.
Zbog nedostatka vode na vodotocima, mahom se posvuda podižu vodenice skromnih dimenzija i sa malim žrnevljem. Nakon što se žito požanje i pripremi za mljevenje i kada padnu jesenje kiše, onda je bilo moguće pokrenuti vodenična kola i samljeti dovoljne količine žita.
Ili, recimo….na rijeci Bioštici, koja izvire ispod planine Gradac, nedaleko od Sokoca, ne tako davno, bilo je - sedam vodenica! Sve ljepša od ljepše! Danas, na toj prelijepoj rijeci, koja teče tridesetak kilometara kroz knežinske ravnice, do ulivanja u rijeku Krivaju, ima tek nekoliko istruhnulih drvenih ostataka, zaraslih u trnje i granje.
Ili, na Vrandučkoj rijeci nalazi se sedam vodenica starih više od dvjesto godina od kojih su četiri još u funkciji. Pet vodenica je u Vranduku, a dvije u Ljubetovu, mjestima udaljenom dvadesetak kilometara od Zenice. Na samom ušču Vrandučke rijeke u rijeku Bosnu nekada se nalazio veliki han koji je izgrađen krajem osamnaestog stoljeća. Bio je u upotrebi sve do 1949. godine. Uz rijeku je do sedamdesetih godina prošlog stoljeća bilo u funkciji četrnaest vodenica. Devet ih je bilo u Vranduku, tri u Ljubetovu i dvije u Donjoj Bistrici.
Pričalo se da su dvojica ljudi iz Vranduka bili mobilisani u ratu i zaduženi da melju za potrebe vojske i stanovnika. To su bili Suljo Huseinagić u Aginu mlinu i Nevzet Imamović u mlinu Dizdar. U to ratno vrijeme mlin je radio maltene po cijeli dan - noć! Oni bi često govori da je zadovoljstvo raditi u vodenici, ali da je istodobno i poteško.
- Težak je ovo posao, ljudi moji, reci bi često mlinar Suljo. Mora se stalno pratiti kako mlin melje i nadgledati da on „ne zapne“ i da se na kraju zaglavi.
Dvadeset vodenica, izgrađenih na sedrenoj pregradi između Velikog i Malog plivskog jezera, davale su veliki doprinos ambijentu historijskog grada Jajca i izraz su lokalne tesarske vještine i tradicionalnog načina građenja.
Zbog prirodne, historijske, arhitektonske, geološke i naučne vrijednosti kulturni krajolik - Plivska jezera - sa kompleksom vodenica i mlinova, na rijeci Plivi – dvije hiljade i devete godine - proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine!
Među najstarije mlinove u našoj domovini ubraja se poznata vodenica porodice Lukić u Pascima kod Tuzle. Nažalost, vrijeme je učinilo svoje, pa, kako rekosmo, danas ima tek poneka vodenica. Nađe se tek poneki zaljubljenik u mlinove i vodenice pa započne gradnju mlina, poput Cazinjanina Nijaza Ružnića, iz mjesta Šturlić, koji je odlučio nedavno obnoviti staru vodenicu, koja mu je ostavljena u “amanet” od njegovih roditelja. On kaže:”Stara vodenica ovdje postoji od prije sedamdeset godina. Moji roditelji su se sa ljubavlju brinuli od njoj, a nakon toga ja sam postao nasljednik kuće i vodenice i preuzeo sam brigu o toj zaostavštini. Obnovio sam vodenicu početkom ove godine, jer želim da se prvo ja, a zatim i svi naši sugrađani, prisjećaju kako je to nekad bilo“, kazao nam je mlinar Nijaz. On ističe da su vodenice na ovim prostorima za lokalno stanovništvo značile život i egzistenciju i kazao nam je da su na obližnjoj rijeci Korani, donedavno “živjele” brojne vodenice, ali su one, nažalost, “ušutkane” za sva vremena… Kroz istoriju, vodenice i mlinovi su se razvijali i prilagođavali potrebama lokalnih zajednica.
I u staroj Grčkoj i Rimu mlinovi su korišteni za mljevenje žitarica i pravljenje brašna, a njihova upotreba se širila širom Rimskog carstva. Rimski inženjeri su posebno usavršili oblik mlinova, koristeći vodu iz takozvanog akvadukta za pokretanje vodenica.
Jedna od najpoznatijih antičkih vodenica bila je kompleks u Barbegalu, blizu Arla u Francuskoj, koji se sastojao od šesnaest vodenica, poredanih duž brda. Ove vodenice bile su dio velikog rimskog kompleksa za mljevenje, koji je mogao da proizvede ogromne količine brašna.
Primjera radi, u glavnom sirijskom gradu Damasku sistem vodenica koristio je snagu rijeke Barada, tako da su ove i ovakve vodenice bile vitalne za poljoprivredu, navodnjavanje i proizvodnju hrane.
Holandski vjetro - mlinovi su postali jedan od simbola ove zemlje. Koristili su snagu vjetra, ne samo za mljevenje žitarica, već i za isušivanje močvarnih područja. Ovi mlinovi su UNESCO-ova baština i predstavljaju inženjersko remek-djelo svog vremena.
I šta još reći za kraj kazivanja o mlinovima/vodenicama, osim da su ove građevine kroz istoriju predstavljale ključne tehnologije koje su omogućile razvoj poljoprivredne proizvodnje, trgovine i infrastrukture. Od antičkih - rimskih vodenica, do modernih industrijskih mlinova, njihova evolucija odražava tehnološki napredak i prilagodljivost različitim prirodnim uslovima. Iako su danas mnoge vodenice zamijenjene modernim fabrikama, one i dalje predstavljaju važan dio kulturne baštine mnogih naroda.
Toliko od nas Bosanaca i Hercegovaca, draga naša ABC Djeco….
