BOSANSKE AVLIJE
Dragi mališani, okupljeni u i oko projekta ABC Djeca!
U potrazi za starom bosanskom avlijom, u narednim minutama, vodimo vas u - prohujala vremena. A kako drugačije krenuti nego najpouzdanijim - porodičnim putem!
U očevoj avliji, u mojim sjećanjima, i dan danas, sve je na svom mjestu, kao i početkom druge polovine prošlog stoljeća!
Visoka ograda, satkana od taraba, štitila je naš dom i nas u njemu od životinjskih i ljudskih zlih pogleda. Do naše najslađe kruške u bašti nalazio se ogromni drvnjak, u kojem su otac i njegova braća slagala neiscjepana drva za dugu romanijsku zimu. Godine 1953., tik do drvnjaka, majstorskom rukom, izgrađen je naš novi zlaćani hambar, u čija tri odjeljka je pohranjeno mirisno žito sa naših nepreglednih žitnih polja. Godišnje su ubirani za nas dvadeset i dvoje ukućana oko tonu ječma, zobi i kukuruza!
Desetak metara dalje nalazio se ogromni trap, u čijim zemljanim odajama i dubinama je pohranjen sav jednogodišnji urod krompira, bijelog i crvenog luka, tikava, mrkve i još poneke, ovdje nepomenute poljoprivredne kulture.
Do njega, na nekoliko koraka, nalazio se veliki pčelinjak, u kojem su danju - noću zbrinjavane pčele u svojim košnicama, a koji metar dalje nalazila se velika koliba, u kojoj je smještan brojni poljoprivredni alat.
Najzad, tu je bila i kućica za psa, koji nas je čuvao, prateći sva kretanja unutar i van avlije i lavežom dočekivao i ispraćao putnike namjernike, koji su sokakom, pored naše ograde, prolazili kamenim puteljkom, zaraslim u šiblje, hodeći u susjedna sela i u našu, nadaleko poznatu kasabu, kao društveno, policijsko, školsko, trgovačko, matičarsko i svako drugo središte.
Konačno, na sred avlije nalazio se tri, do četiri metra dugački sto, izrađen od borovih ili jelovih dasaka. S ‘ njegovih dviju strana postavljene su dugačke klupe, na kojima su se odmarali stariji ukućani i njihovi gosti i putnici namjernici.
U blizini klupe nalazilo se i nekoliko visokih stabala šljiva i dvije ogromne breze, koje je posadio otac, a koje su visinom premašivale petnaest metara i koje se i dan - danas čine kao da su im vrhovi gotovo pa utonuli u plavetnilo nebesko ili u guste crne oblake.
Manje – više, sve avlije u mom rodnom selu nalikovale su jedna drugoj - kao jaje jajetu!
Dragi naši dječaci i djevojčice, ali i vi, odrasli, koji pratite ove pisane retke, tamo daleko od domovine, u nastavku ću vam ispričati ostatak priče o avlijama, a nešto kasnije i o hamamima, javnim kupatilima, koji još ponegdje služe za pranje i kupanje.
AVLIJE
Da bi se vrata kapije odškrinula i da bi gost ili posjetilac ukoračio u avliju - o tome je od davnina odlučivao domaćin kuće. Stoljećima je važilo nepisano pravilo: Pokucaj, pozvoni ili pozovi glasno domaćina, a on će odlučiti hoće li te pustiti u avliju, a potom i u kuću.
Avlije nekad i sad uopšte ne nalikuju jedna drugoj.
U prohujalim stoljećima u avlijama su se najčešće gradili hambari za smještaj žita, trapovi za krompir, pušnice za sušenje šljiva i krušaka, šupe za ogrijevno drvo i pseće “kućice” i zahodi, te bunari ili čatrnje i stolovi za odmor i ručavanje.
U bosanskoj avliji vladali su red, rad i čistoća. U proljeće i ljeto za stolom su se, do dugo u noć, ispredale vjerovatne i nevjerovatne priče, ispijala kafa i ispijali sokovi i druga pića… Pjevalo se, tugovalo i veselilo. I svirale frule, tambure i drugi seoski instrumenti.
U avliju, opkovanu tarabama, ulazilo se obično na mala vratašca, dok su “presma” korištena kao velika vrata za ulazak konjskih i volovskih kola, a kasnije, u novije doba, domaćini su u avliji gradili garaže za vozila i poljoprivredne mašine!
Avlija je bila i ostala ogledalo domaćina i domaćice.
Avlija je bila i ostala mjesto druženja starih i mladih, okupljalište djevojaka i momaka, te nezaboravnih dječijih igara, među kojima je dominirala igra “žmire”.
Nekako u rano proljeće vrijedne žene i djevojke okiti bi cvijećem bosanske i hercegovačke avlije. Povjetarac je, na svoj način, kitio avliju beharom, ružama, kadifama i šimširom, bez kojeg avlija i ne bi bila to što jeste! Jedan moj rođak reci bi:
- Avlija ti je, čovječe, porodični prostor, ograđen visokom ogradom, koja nas štiti od pogleda sa ulice.
Kod izrade ograde posebna pažnja posvećivala se kapiji, koja je tada građena najčešće od obične drvene građe. Na sredini kapije nalazile su se dvije halke. Jedna veća i druga, a kakva bi bila, do manja. Običaj je bio da su, prilikom ulaska u nečiju avliju, muškarci redovno kucali na veću halku, a na manju - žene.
Za praznične dane žene bi, s’ metlama, grabljama i ribaćim četkama u rukama čistile cijelu avliju, kao i kaldrmu, a odrasli muškarci bi pokosi travu i očisti poklopac bunara.
Jedan od simbola avlije bio je i ostao bunar ili “sarandža”, pored kojeg je postavljan veliki kamen, koji je služio ženama za čišćenje odjeće i obuće.
Kuće su, inače, građene tako da jedna drugoj nemogu “gledati” u avliju, koje su bile sastavni dio života svih mještana u tom selu ili u kasabi. Žene, ali i muškarci i djeca, najveći dio svog vremena, provodili su baš u avliji. Dolazile su komšije, ali i prijatelji iz susjednih sela, a sijela, žamor, muzika, smijeh i pjesma trajali su posvunoć, a ponekad i sve do zore!
U prizemlju bosanskih kuća nekada su bile smještene zanatske radnje ili trgovine, a na spratu su se nalazile sobe za stanovanje. Jednom riječju, kuće su oduvijek bile nezamislive bez prostrane, zelene, prelijepe i mirisne avlije. U to novo vrijeme avlije su ubrzano mijenjale vastiti izgled. Vlasnici kuća, imanja, pa i avlija, sve su se više, umjesto drvetu, okretali željezu, betonu, kamenu ili staklu i gradili prelijepe česme i bazene. U tim čestim i brzim promjenama, često je stradalo kulturno-istorijsko nasljeđe. I šadrvane su pratile slične promjene i polahko, ali sigurno, i oni su se selili iz bosanskih avlija - u džamijske hareme.
Tako su nekadašnje atraktivne građevine i cvjetnjaci, u mnogim našim avlijama i dvorištima, naprosto iščezli sa naših bosansko -hercegovačkih prostora, a prepoznatljivi bosanski stil ustuknuo je pred nadiranjem moderne gradnje. Sjećanja, koja sežu u nedavnu prošlost, potvrđuju da je poznati avlijski komoditet polahko nestajao, gušeći se u nadolazećoj savremenoj hladnoj tehnologiji, koja je nadirala sa svih strana! Nažalost, vremenom, stare bosanske kuće, mijenjale su izgled i nerijetko bile osuđene na postupno nestajanje. O tome gdje i kakvim su životom živjeli njihovi preci, kazivale su mahom sijede glave, kao i poneka požutjela fotografija. I sve tako, dok jednog dana na vrata budućnosti nisu pokucali mjesni i općinski zvaničnici, koji su uveli neka nova pravila i rješenja i počeli birati, recimo - najljepši balkon, najuredniju okućnicu ili najljepšu fasadu, čiji vlasnici su bogato nagrađivani !
Očito, svako vrijeme imalo je svoju avliju…
Stare bosanske kuće i avlije bili su i ostale samo nijemi svjedoci jednog vremena, koje je neminovno stiglo i na ove naše bosansko - hercegovačke prostore…
Priredio Velid Džindo
