ISELJENIŠTVO
PUSTARA ZVANA BALKAN
Nakon dva mjeseca mukotrpnog rada tamo daleko, u neimenovanoj evropskoj državi, jedan moj bliski rođak ugrabio je, sredinom septembra, desetak dana, kako bi trknuo do domovine i vidio svoje troje djece - suprugu, bolesnu majku i starog oca…A onda i nas, bliske rođake i prijatelje.
-Dva mjeseca, a ja se već zaželio svega i svih vas, veli mi bliski rođak.
- Imao si sreće, velika većina čeka taj kratki odmor i po godinu – dvije dana, tješim ga.
-U pravu si, sliježe ramenima.
Jedan drugi Bosanac, njegov sadašnji gazda, koji je, odmah po završetku rata i sa istom željom, izbjegao iz domovine, u istu zemlju i stekao kapital, primio je mog bliskog rođaka na posao, kao svog najrođenijeg.
-S tim da mi je prvog dana rekao: Sve ću učiniti da se što prije snađeš i privikneš, da radiš i da zaradiš, ali – posao je posao. Za tebe važe ista pravila, kao i za sve druge, rekao mi je na tečnom bosanskom jeziku, veli junak naše priče !
I prošla dva mjeseca. Kako rekoh, došao na svoj prvi “raspust” moj bliski rođak.
Na prvoj povratničkoj kahvi objasnio sam mom bliskom rođaku zašto sam, sva svoja javljanja, viberom i drugim uređajima, sveo na nulu.
-Ne zato što sam te, ne daj Bože, zaboravio, nego iz jednostavnog razloga što sam na taj način htio da “oslobodim prostor” za tvoju djecu, suprugu, bolesnu majku, oca i još ponekog sa tvoje liste, koji su ti bliži od mene, pravdam se iseljenku iz plemena moga.
Moj bratić je samo slegnuo ramenima i zagrlio me.
Izbliza, kao i iz daleka, golim okom je vidljivo da se moj bliski rođak, za prva dva mjeseca, bitno promjenio. Utihnuo onaj njegov “razarajući” smijeh, koji je godinama odjekivao našom avlijom.
Radije šuti i stoički sluša hrpu naših zapitkivanja, koja se, poput snažne kiše, slijevaju sa klupa i stolova.
I odgovara na svako od njih.
I sve bi i brzo prođe. Kao i svi mi i naši životi…
I sad, kad je iscurio njegov prvi desetodnevni odmor u domovini i kad se nagledao čeljadi i naudisao zavičajnih mirisa, pozdravio se sa svojima, sa kućom i uspomenama, i odletio, tamo negdje. Dalekoooo!
Uostalom, kao i stotine hiljada, da ne kažem – milioni stanovnika, sa brdovitog Balkana, koji godinama samo: odlaze, odlaze i odlaze…
ODLAZAK ILI EGZODUS - SAD NIJE BITNO
Sjećate li se Mirhunise Zukić ? Da vam pomognem. To je bosanska službenica – predsjednica Unije za održivi povratak i integracije naše domovine, u razdoblju dvije hiljade trinaesta, pa na ovamo.
Veli kako je od tada, do danas, prema podacima mjesnih zajednica, lokalnih vlasti, nevladinih organizacija, socijalnih službi, medžlisa Islamske zajednice, crkava i terenskih saradnika, našu domovinu napustilo, slovom i brojem, 484 hiljade građana, seljaka i, da se malkice našalim, poštene inteligencije !
Kaže gospođa Mirhunisa da je stanje naročito alarmantno u općinama Odžak, Domaljevac-Šamac, Modriča, Derventa, Bosanski Brod, Ljubuški, Široki Brijeg, Grude i Posušje. A ja bih dodao: ovoga puta – idu, draga Mirhunisa, idu iz svih krajeva, sela, gradova, kantona, čak i iz distrikta Brčko i države u cjelini. I iz jedinog olimpijskog grada na Balkanu, znate!
I zaključuje bivša ministrica da sva krivica pada na nas ovdje, prije svih, na one u bogatim političkim strukturama, koji nisu ništa učinili da se za iseljenike iznađu nova radna mjesta i da se taj nabujali potok, koji se izlijeva u mora i okeane beznadežnih emigranata, nekako zaustavi makar i na kratko.
Zanimljivo da se ove naše državne bosanske hairlije nisu potrudile ni da pošalju nedavne podatke Ujedinjenim narodima o radničkom iseljavanju i odlasku trbhom za kruhom /!?/, tako da je Svjetska organizacija, došla do podataka, koji, realno govoreći, nisu sto posto tačni… Treba imati na umu da najviše naših građana, kao i stanovnika iz susjednih zemalja Jugoistočne Evrope, odlaze na rad u Njemačku i Austriju, koje, s druge strane, imaju isti problem - manjak mladog, i dosta starijeg stanovništva, pa su tako Srbija, BiH i Hrvatska, u posljednj tri godine, imale između 40 i 50 hiljada iseljavanja, samo na prostore ovih dviju pomenutih zemalja.
Prognoze su i dalje opasne po vid, sluh i srce običnog čovjeka i građanina. Prema nekim analizama, do dvije hiljade i pedesete godine Bosna i Hercegovina će izgubiti čak 29 posto stanovništva, a slijede nas Rumunija i Bugarska, sa čak 30, odnosno 39 posto stanovništva !
Mogu li značajnije promjene nabolje u narednim strukturama bosansko-hercegovačkih vlasti iznaći rješenje za ovaj veliki problem, ostaje da se vidi. Najbolji garant opstanka na ovim našim prostorima bile bi plate od oko pet hiljada konvertibilnih maraka ! Tek takav rasplet događaja popravio bi natalitet posvuda, a time bi definitivno proradile i škole i fakulteti.
Ali kako ?!
Čekajući odgovor onih koji više znaju o tome od nas, predlažem da vam, cijenjeni A-Be-Ce De-ovci, pročitam naredni tekst - analizu i upozorenje - koje je objavila Agencije Pixell, prema kojom je Bosna i Hercegovina prva na neslavnoj listi zemalja, s’ najvećim smanjenjem broja stanovnika !
I dalje će brigu brinuti drugoplasirana Bugarska, trećeplasirani Libanon, četvrta Latvija, peta Litva, šesta Venecuela, sedma Srbija, osma Hrvatska, deveta Ukrajina i deseta Moldavija.
I tako dalje, tugo naša !
- Na jednom sastanku – u Sanskom Mostu, vele domaćini da je svuda, pa i u tom gradu, odavno izdžikljao u problem i sve očigledniji nedostatak radne snage. Ima posla, čovjek preklinje da ostanu i rade za njegovu firmu za plaću od preko hiljadu maraka, ali - nema ko da radi, veli imenovana gospođa i dodaje kako uporedo s’ tim procesom bilježe i porast priliva stanovništva u urbanim dijelovima gradovima, poput Tuzle i Sarajeva.
Postavlja se more pitanja, pa među njima i o tome kako zadržati stanovništvo u ovoj našoj turbulentnoj regiji, ali i zašto se uopće iseljavaju i visokoobrazovani i situirani, kad imaju više novaca i bolji život?
Vjerovali ili ne – statističari tvrde da gotovo svaka zemlja, i dalje na brdovitom Balkanu, godišnje ostane bez populacije veličine jednog omanjeg grada !
Pa i najbolje plasirana država u Evropskoj Uniji – Republika Hrvatska, koja, kako kažu, samo u jednoj deceniji, “izgubi” oko četrsto hiljada stanovnika ili, recimo, Sjeverna Makedonija, koja je u dvadeset godina izgubila bezmalo oko dvjesto hiljada stanovnika.
Nadneseni nad sumorne liste, statističari su iznijeli još jedan frapantan podatak, prema kojem je od 1991.godine, do danas, u našem regionu opao broj stanovnika za ravno dva miliona i sedamsto hiljada stanovnika, a već naredne godine taj ukupan broj premašiće tri miliona, najavljuju pouzdani statističari i analitičari !
Kuda to idemo svi mi i na što će sve ovo izaći, pita se cijeli Balkan !?
Podsjećamo sebe i vas, poštovani čitaoci, da je, prema popisu iz 1991.godine, Srbija imala gotovo 9,8 miliona stanovnika, Hrvatska oko 4,8 miliona, a naša Bosna i Hercegovina oko četiri miliona i četrsto hiljada stanovnika. Makedonija i Slovenija imale su tada po oko dva miliona, a Crna Gora oko šesto hiljada stanovnika.
Za dvadesetak godina Srbija je izgubila 650 hiljada stanovnika, tako da bi već ove jeseni mogla imati manje od sedam miliona stanovnika.
S druge strane, Republika Hrvatska danas ima oko tri miliona i 888 hiljada, što je manje za gotovo 900 hiljada u odnosu na devedeset prvu prošlog stoljeća.
Kad je u pitanju naša domovina, prema prvom poslijeratnom popisu 2013. godine, bilo nas je tri i po miliona, što zači da nas je za dvadeset i dvije godine manje oko 834 hiljade !
Sjeverna Makedonija je ove godine na svom popisu utvrdila manjak broja stanovnika za oko 190 hiljada, a, što je posebno zanimljivo, slovenski popis iz 2011., pokazao je da je broj stanovnika u toj zemlji povećan za okruglu stotinu hiljada, a crnogorski za pet hiljada stanovnika !
Na ovakve pokazatelje, van svake sumnje, uticali su surovi ratovi devedesetih godina, u kojima je poginulo oko 140 hiljada građana,kao i iseljavanje, koje je premašilo četiri miliona stanovnika.
Onda su došle ove naše sadašnje godine, u kojima su vlasti, ma šta to značilo, svojim politikama, ubrzale ove negativne trendove.
Škole su opustjele, a natalitet se mahom posvuda strmoglavio, tako da nam se ne piše dobro u vremenima koja neumitno pristižu. Tračak svjetlosti pristigao je iz Sarajevskog kantona, koji je donio odluku da nagradi sve buduće porodilje, sa po hiljadu maraka, a vrlo brzo pridružila im se i Federalna vlada sa odlukom da izdvoji identične naknade u ovogodišnji budžet, koje bi bile podijeljene kantonima za ove namjene. Vlada je otišla korak dalje i utvrdila Zakon koji osigurava jednaku minimalnu pomoć nezaposlenim porodiljama, u visini od 30 posto prosječne neto place !
Ovaj sarajevski i federalni iskorak pokazao je da se sve može, kad se hoće. Bez razlike na tešku ekonomsku situaciju u našoj zemlji i u drugim državama Balkana !
Na sličan način sve balkanske zemlje i vlade mogle su iznaći sredstva, koja bi bila dovoljna da zadrže mnoge migrante i iseljenike, koji i dan danas gmile putevima, autobusima, vozovima, vlastitim autima, avionima, kamionima, brodovima… kako bi se nekako domogli života dostojnog čovjeka.
Zabrinjavaju promišljanja pojedinih ovdašnjih analitičara, koji tvrde da neki, nazovimo političari, vide u iseljavanju vlastitog stanovništva, zamislite - rješavanje socijalnih problema, smanjivanje nezaposlenosti itd itd !
A za promjenu demografskih trendova, tvrde isti ti analitičari, trebaju dugoročne strategije, koje bi dale rezultate tek za desetak godina.
Pa, ko voli – nek’ izvoli!
U takvom ozračju državne “brige” ili ne brige za ovdašnjeg i tamošnjeg balkanskog građanina, vjerovatno bi i “moj bliski rođak”, s početka ove priče, koji je “ugazio” u treći mjesec svoga rada, ostao i dalje privržen taktici: dva mjeseca tamo, deset dana u domovini…
Što je sigurno – sigurno…!
I tako – “Pik Jovo, nanovo”, kako kaže narodna poslovica !
Zabilježio Velid Džindo
