BILJEŠKA
BIO JEDNOM JEDAN FIĆO
Svijet je pun raznobojnih zastava, ali, među najpoznatijim sam decenijama baš JA - “Zastava 750”! Ili kraće rečeno – FIĆO ili FIČEK, kako su me zvali ođačar Makso i njegova supruga Lala, sa sarajevske Baščaršije.
Podsjećam sve vas, koji me se sjećate: bio sam i ostao simbol bivše Juge. Ja, Fićo!
Ko me je parkirao u svojoj avliji, tih dalekih pedesetih godina prošlog stoljeća, taj je bio gazda! Ko me je imao u tom vaktu i zemanu, mogao je mirne duše da priđe svakoj djevojci. Da se ženi, udaje i, ovdje gluho bilo - i razvodi.
Mahali su baš meni, Fići, isto kao nekad davno drugu Titu, dok sam poskakivao po izrovljenim makadamskim i ponekom asfaltnom putu.
Otimali su se mnogi oko mene. Sve bi dali da se domognu prednjeg ili zadnjeg sjedišta.
Kad bi pukni guma – a da su pucale – jesu - skakutali su oko mene, poput skakavaca. Sa pajserima, dizalicama, pumpama, rezervnim gumama i drugim pomoćnim sredstvima, i uspravljali me ponovno na noge, nakon gumi-defekta, kako smo zvali kvar na “fičeku”!
Pitate se vjerovatno šta je to pajser? Ne čekajući vaš odgovor, pojašnjavam vam da je pajser metalna alatka, poznata i pod imenom šipka, koja je iskrivljene na jednom svom kraju, dok je na drugom - spljoštena.
Bez nje nisi mogao zamjeniti gumu na mojim nogama, pa da si stotinu puta rođeni sin zadružnog magacinera Izeta!
To sam vam, u najkraćem, bio i ostao Ja, prvi seosko - gradski automobil.
Zvani Fićo!
Kao da je jučer bilo - dobro se sjećam i dan danas - da me je kupio ovaj novinar, što piše ovu priču o meni i to u Brodu kod Foče, 1975. godine i to za potrebe lokalnog radija.Tako sam se ja, Fićo, konačno, nakon dvije decenije, od prvog proizvedenog fiće u domovini, konačno našao u rukama ovog piskarala, čije ime, pa čak i prezime, možete pročitati na kraju ove priče, tik ispod policijskog fiće.
Već sutradan, nakon što sam ja, Fićo, u avliji moga kupca, prespavao prvu noć pod gustom krošnjom razgranate breze, dvije prelijepe djevojke iz sela već su marširale sokakom - tamo – ovamo, motreći ispod oka mene, Fiću, i mog vlasnika – novinara, koji je podranio, kako bi obrisao i temeljito očistio brojne fleke sa krova, šofer-šajbe i gepeka prvog fiće u našem, prije podne selu, a popodne gradu. Kako rekoh - zastadoše prelijepe djevojke, naslonjene na avlijsku ogradu i stidljivo upitaše vlasnika fiće na tečnom bosanskom jeziku: “…Jel’ to tvoj auto”, a on je, praveći se važan, nerazgovjetno i tiho odgovario: “...Da jeste”, mada je i sam znao da fićo pripada njegovom lokalnom radiju, a ne njemu.
- Jes’ vraga tvoj, uglas su mu, uz podrugljiv smijeh, obje odgovorile, usput ga pitajući kad će ih provozati kroz selo, na što je on pobjednički odgovorio: Stanite u red, već su se najavile djevojke iz grada i okoline!
Tako su nekako, nakon Drugog svjetskog rata, u našim krajevima, selima i gradovima, slavljeni, kućni satovi, tranzistori, crno-bijeli televizori, fiće i druga tehnika. I fiće, kako već rekoh…
Inače, ja, FIĆO, počeo sam se proizvoditi u većim količinama 1955. godine i predstavljen sam širim narodnim slojevima na tada čuvenom Sajmu automobila u Ženevi.
Vjerujte mi – ja Fićo, bio sam simbol ekonomskog napretka mnogih zemalja. Od Italije, do bivše Juge.
Izmislio me je naš daleki predak, italijanski slavni inženjer, po imenu Dante Gijaćoza. Bilo je to mnogo davno…
Hvala ti, Dante, od srca ! Znam da si dobio zadaću da me izmisliš i hvala ti što si me izmislio!
U to vrijeme nikome nije preteško padalo guranje po tjeskobnoj unutrašnjosti fiće. Najviše su me zvali na svadbe! Za prevoz mlade i mladoženje, a ostali, to jest svatovi, išli su pješice ili na konjima, ako tramvaji ne rade…Znate, tada se svijet mnogo ženio i udavao, više nego danas. Danas, i ono što se oženi i uda, najčešće se nažalost i razvede. Helem, ni danas niko pouzdano ne zna kako su, u tako tijesno auto, uspjevali da se “parikiraju” mladoženja, mlada, stari svat i kum, ponekad i kuma i drug matičar!
U više navrata zaljubljenici u njegovo veličanstvo fiću upriličavali su diljem Balkana i Evrope čuvene relije. Krajem šeste i početkom sedme decenije prošlog stoljeća ovaj novinar je radio kao novinar u sarajevskom “Oslobođenju”. Među kolegama je bio i vispreni Izet Žiško, koji je bio učesnik više auto - relija. Jedan od njih bio je onaj Trebevićki, na kojem je Žiško iskazao sve svoje relijske vještine i sposobnosti, spuštajući se sa svojim fićom kao vjetar niz trebevićke strmine i savlađujući brojne krivine…
Valjda se sjećate one nezaboravne pjesme: ”Četiri mladića,voze s Trebevića”?
Osim sarajevskog i trebevićkog relija, izuzetno posjećen bio je i reli, pod imenom “Fićom po Balkanu“, kojeg su pokrenuli ljubitelji legendarnog Fiatovog, a zatim i Zastavinog modela. Među različitim tipovima vozila našlo se i dvanaest automobila, iz “porodice” fića.
Startali su u Švicarskoj, da bi, preko Minhena i nekoliko hrvatskih i bosansko-hercegovačkih gradova, prošli kroz Lukavac, Tuzlu, Živinice i Kladanj. I dalje, kroz Srbiju, Bugarsku, Albaniju i Crnu Goru.
Vozeći se kroz zemlje Balkana, učesnici su prošli preko pet hiljada kilometara, do Ljubljane, gdje je bio cilj. Na ovom reliju najstariji model fiće bio je onaj iz 1961. godine!
Na slici je jedan od ko zna koliko učesnika brojnih relija. Zove se Kenan Kaniža, iz Donjeg Vakufa, koji je odmalena želio imati starog „Fiću“. I njemu je očito bilo potijesno u njegovom vlastitom fići, ali, cijeli život on i njegov “Fićolino”, kako ga je zvao, disali su jednom dušom!
Ja, Fićo, odgovorno tvrdim da je među najpoznatijim učesnicima relija bio Fadil Kadić, moj komšija iz naselja Medrese, ponad Baščaršije. Novinar i druga djeca iz tadašnje ulice, koja se zvala “Miloša Obilića”, sa velikim zanimanjem pratili su svaki Fadilov korak i divili mu se na njegovoj spretnosti, ali i hrabrosti da vozi tako brzo svog nezaboravnog fiću. To je ovaj desno,u vrhu slike: Dakle treći po redu,iza ove dvojice, što imaju naočale!
Inače, imali smo i mi u Bosni i Hecegovini puno, puno reli takmičenja. Sjećam se Relija Sutjeske, Reli Ilijaša, Reli Jahorine i Reli Balkan Expressa. Ovu manifestaciju njegovalo je i olimpijsko Sarajevo, koje je na taj način promoviralo i turističku ponudu svog najdražeg grada na Dunjaluku. Bilo je lijepo i ove 2022. godine,kada se na Reliju “Fiat – fićo” okupilo dosta entuzijasta, iz cijele bivše Jugoslavije i Italije.
Pa, pošto sve ima svoj početak i kraj, da vam ispričam još i ovo, ali nemojte to nikome drugom reći, neka ostane među nama tajna. Kad su se počeli pojavljivati noviji modeli automobila na tržištima diljem zemlje i svijeta, vozači i putnici su se sve češće i sve glasnije žalili da im je u fićama bilo pretijesno, ali su se istodobno svi divili djevojkama i mladićima, kojih je bilo desetero, koji su se, na nekom takmičenju, svi poslagali u fiću i na vrijeme stigli na takmičarsko odredište!
Deset u jednog fiću, druškane, dobro si čuo !
Istina, nakon pomenutog rekorda, većina njih morali su otići na desetodnevno banjsko liječenje!
Bilo kako bilo, ali, draga ABC Djeco, bili smo slabašni i spori, ali smo istodobno bili omiljeni i voljeni, gotovo kao drug Tito, kažu i danas maheri za fiće i relije!
U istoriji je zabilježeno i to da je neki neznani vozač fiće postigao brzinu od 110 kilometara na sat! Nažalost, po povratku kući, dobio je policijsku kaznu za taj rekord, u kojoj je pisalo kako je na tom dijelu puta, odavno na snazi ograničenje vožnje do sedamdeset kilometara na sat!
Zaboravih vam reći, draga naša ABC Djeco, da su fiće proizvodili šezdesetih godina prošlog stoljeća, uz Italijane, Jugoslovene i Austrijance, i Španci, pa čak i drugovi Argentinci!
Helem, koliko ja znam, proizvedeno je i prodato oko tri miliona svih tipova fića i fijata!
Nakon svih balkanskih ratova, mnogi entuzijasti, sve češće, u svojim garažama i podrumima kuća, i dalje kradomice ili potpuno javno, prepravljaju i dotjeruju ostarjele fiće, pronađene na smetljištima istorije, nebišel’ nas oteli iz naručja prohujalih vremena i zaborava.
I dok se oni tako, sa svojih deset prstiju, bore sa zahrđalim limovima, polupanim staklima i brojnim drugim nedaćama, narodna milicija se i dalje voza u plavim fićama. Ko zna – možda tako i treba…
Zabilježio Velid Džindo
